Lila

Logična replika na ovaj crtić je:
"Ali kukac sâm odlučuje gdje će se i kada kretati. Sjeme maslačkaje potpuno pasivno i prema tome inferiorno. Nije li cilj biti gospodar vlastite sudbine? Nije li to ono čemu bi svi trebali stremiti?"

Ovo pitanje bit će adresirano u daljnjem tekstu. No, prvo i jedan drugačiji kontekst u kojem se spominju svjesne i nesvjesne aktivnosti...

Ako ja nekim slučajem završim u ludnici i počnem sve ljude uvjeravati da sam bog, logična reakcija dobronamjernih sugovornika bila bi: "U redu, ako si bog, stvori mi ovdje 2kg zlata pa ćemo prodat i proveselit se s parama."
No, ja to ne mogu napraviti. Dalje me može pitati: "Kako si stvorio cijeli svemir iz ničega?". Također, ne znam odogovor.

Moji neuvjerljivi odgovori za sugovornika automatski znače da ja nisam bog.

Međutim, ako ja pak sugovornika zamolim da prestane probavljati hranu u svom želucu, on to također neće moći napraviti. A opet, oboje ćemo se složit da je probavljanje hrane nešto što ON čini. On to radi nesvjesno, ali svejedno... to ne radi nitko drugi, nego baš ON. Zatim ga pitam da mi barem objasni kako on to probavlja hranu. Na koji način to radi? Slijed postupaka, algoritam? Također mi neće znati objasniti.

Jednako kako je on zaključio da ja nisam bog - gospodar svemira, tako sam ja zaključio da on nije gospodar svog tijela.
Također, postoji i još jedna nedosljednost:
"Ako ja umrem, tada moj želudac također umire. Dok, ako ti umreš, svemir i dalje funkcionira neometano. Po toj logici, ja sam u većoj mjeri gospodar svog želudca nego što si ti gospodar svemira."


U pozadini ove priče radi se o dvijema različitim definicijama riječi "bog" i riječi "ja". Sugovornik definira boga kao nešto što, sve što radi, radi svjesno i namjerno. Ja zastupam pogled prema kojem to ne mora nužno biti tako.


Ustaljen je stav da nesvjesne akcije čovjekovog tijela su "nižeg" ranga od onih svjesnih. Kao da postoji ljestvica dostojanstvenosti raznih čovjekovih aktivnosti. Među zadnjim mjestima na toj ljestvici su probavne radnje, izlučivanje fekalija i izmeta. Zatim rad ostalih unutarnjih organa, srce i protok krvi. Zatim disanje. Zatim automatske i nesvjesne kretnje (npr. pomicanje ruku tijekom trčanja ili neki tikovi). Nakon toga ulazimo u sferu svjesnih radnji: tipkanje, bavljenje sportom, čitanje knjiga, učenje... Najviše pozicioniranje radnje na ljestvici bili bi svjesni činovi altruizma ili možda filozofska misao. Takve aktivnosti smatraju se na neki način vrijednije ili ljudskije od onih prethodnih koje su životinjske odnosno instinktivne, nesvjesne.

Što to zapravo znači da smo nešto svjesno učinili? Znači da smo mi sami napravili odluku da se nešto dogodi na određeni način. Međutim, to i dalje ništa ne govori.

Na primjer, dignuo si lijevu ruku i ona na trenutak stoji podignuta. Tko je to stvarno napravio? Tko je odgovoran za to mehaničko kretanje, za taj prijelaz potencijalne u kinetičku energiju? Odgovor je: određena skupina tvojih mišića. No, oni to nisu napravili sami od sebe. Oni su to napravili pod okidačem živčanih vezâ. Živčani impuls poslao je neuron u mozgu. Taj neuron reagirao je na poticaj nekog drugog neurona. Taj drugi reagirao je na istovremeni poticaj trećeg, četvrtog i petog neurona i tako unedogled. Gdje je početak? Tko je kriv za podizanje ruke? Gdje je taj prvi neuron ili početna skupina neurona koji su sami od sebe "odlučili" pokrenuti ovu lavinu događaja?
Odgovor je - ne postoje. Teorija koja se doima najtočnija je da je početna skupina neurona dobila podražaj iz okoline i da su u kombinaciji sa dugotrajnim čovjekovim pamćenjem stvorili određenu reakciju. (Ljudsko pamćenje nije ništa doli konfiguracija i jakost pojedinih neuronskih veza u mozgu.)
Koje su reperkusije ovog opažanja? To znači da čovjek percepira i pamti te da je svaka njegova kretnja, aktivnost ili misao samo i isključivo odgovor na okolinu. Okolinu koju opaža trenutno oko sebe i/ili na okolinu koju je opažao u nekim trenutcima u prošlosti. Dakle, ne postoji intrinzični akt kreacije niti u kakvom čovjekovom djelovanju. U cijeloj priči podizanja ruke, nigdje se ne spominješ "ti". "Ti", prema uobičajenom smislu te riječi, nisi tu uopće faktor. "Ti" nisi uopće uključen u podizanje vlastite ruke.

Kad mistici s Istoka govore: "Upoznaj sebe.", "Tvoje ego je iluzija." ili "Ti ne postojiš." ... to je upravo ono što žele reći.


Pred grupu ljudi postavi zadatak da nacrtaju val. Svatko će imati neku sliku u glavi koja odgovara misaonom konceptu riječi "val".

Za taj pojam postoji misaoni koncept zato što je val nešto što svatko od nas može opaziti u prirodi, u stvarnom svijetu. Val je pojava. Obrazac slijednih događaja. I taj obrazac je ono što naš mozak pamti pod rječju "val".
Međutim, u slučaju vala, očigledno je da on nije zaseban entitet. Val je samo rezultat (nuspojava, očitovanje) kontinuirane kretnje koju čini cijeli ocean.
Jednako tako i ljudski život pa čak i ljudsko tijelo je nuspojava ili očitovanje. Titraj materije koja se u početnom stadiju sakuplja u stukturu visoke oraniziranosti, a u završnom stadiju raspada natrag u stanje prije početnog stadija. To je očitovanje ili nuspojava neprekidnog kretanja cijelog svemira.
Upravo to Kretanje Svemira koje je u konačnici rezultiralo podizanjem ruke je alternativno značenje riječi "ja" zbog koje je u početnoj raspravi došlo do nesporazuma.


Stoga, ako je svo naše ponašanje deterministično (unaprijed određeno), zašto diferenciramo jedne aktivnosti od drugih. Jedne su nižerangirane, a druge su moralne i dostojanstvene jer smo se mi na njih odlučili. To je veliko pitanje.

Predstavimo mozak pojednostavljenim modelom umjetne neuronske mreže. Umjetne neuronske mreže (ANN) dugo vremena su bile buzz-word u svijetu računarske znanosti.
Neuroni su osnovna građevna jedinica mozga i cijelog živčanog sustava. Svaki neuron živčanim vezama (dendriti, aksoni) spojen je sa stotinama ili tisućama drugih neurona. Svaki neuron ima veze preko kojih prima podražaje (električne impulse) od drugih neurona ili osjetilnih organa i veze preko kojih ih odašilje drugim neuronima ili izvršnim organima (mišićima, žlijezdama). Nazovimo ih: ulazne i izlazne veze neurona. Neuroni rade na jednostavnom principu. Ukoliko neuron primi dostatan podražaj preko svojih ulaznih veza, tada on sam okida električni impuls na svoje izlazne veze. Kao izbačivač na ulazu u klub koji nikog ne pušta unutra dok se na ulazu ne skupi 5 ili više ljudi. Tek tada ih sve pušta unutra i zatim ponovo čeka i ne pušta dok se ne skupi minimalno 5 ljudi.
(Svaka poveznica konkretnog posla izbacivača i neurona kao najmanje jedinice inteligencije je slučajna.)

Ako želimo prikazati put informacije kroz čovjekov mozak, možemo reći da čovjekova osjetila predstavljaju ulaz informacije u njegov um.

U glavi ovog čovječuljka nacrtan je model unaprijedne (feed-forward) umjetne neuronske mreže. Karakteristika takve neuronske mreže jest da su veze između neurona usmjerene "u jednom smjeru". Neuroni prvog sloja (najgornji, oni koji primaju podražaje od osjetila) nemaju izlazne veze jedni prema drugima. Također, impuls koji je bilo koji neuron poslao kroz svoje izlazne veze neće se nikada ponovo pojaviti na njegovim ulaznim vezama. Drugim riječima, ne postoje povratne veze između neurona. Otuda i ime: unaprijedna neuronska mreža.


Nazovimo ovakav mozak mozgom zlatne ribice. Objasnit ću ukratko. Uvriježeno je pogrešno mišljenje da zlatna ribica ima iznimno kratko pamćenje. Ipak, ako zamislimo pojednostavljeni model te stereotipne zlatne ribice sa infinitezimalno kratkim pamćenjem tada bi ga ova slika dobro opisivala. S mozgom bez ijedne povratne neuronske veze. Možemo li pokušati razumijeti kako izgleda takva percepcija svijeta?
Ribica primi skup informacija iz svojih osjetila. Taj skup informacija odnosi se upravo na taj trenutak u vremenu. Ovisno o tome kakve su jakosti pojedinih veza između neurona, ribica će kao odgovor na primljeni skup podražaja u konačnici mahnuti perajom lijevo ili desno ili će ju zarotirati ili napraviti nešto drugo iz repertoara svojih mogućnosti.
Međutim, sve što ona vidi, čuje, namiriše ili opipa, njoj ne znači apsolutno ništa jer nema ništa s čime bi to mogla usporediti.
Primjerice, opasna bodlja koja joj je već neko vrijeme u blizini počne se udaljavati od ribice nalijevo. To joj spoznajno nedovoljno znači jer u trenutku percepcije ne zna da joj je ta ista bodlja maloprije bila još bliže nego sad. Zna samo da je sad tu gdje je i na temelju toga možda izvesti pretjerano paničnu reakciju.
Ovakva vrsta odsutnosti pamćenja može se doimati gotovo kao da se iz stotinke u stotinku ponovo umireš i rađaš. Ne postoji infrastruktura na temelju koje bi se moglo percepirati vrijeme, a kamoli akumulirati neko znanje.

Kako takva zlatna ribica percepira samu sebe? U kojoj mjeri joj konstrukcija njenog mozga dozvoljava percepiranje same sebe?
Ona nikako ne percepira samu sebe jer joj to njen mozak ne omogućava. Za postati svjestan samog sebe, potrebna je osnovna jedinica pamćenja - barem jedan kružni spoj neurona u mozgu.

Ljudski mozak ima mnogo više povratnih veza nego unaprijednih. Rezultat rada jednog skupa neurona ulazi ponovo kao input u neke od neurona te iste neuronske mreže.
Razmotrimo to na drugi način. U unaprijednoj neuronskoj mreži, u skup čovjekovih opažanja ulaze informacije iz njegovih osjetila. Prvenstveno vid, zatim sluh, njuh, opip, itd.
Povratne neuronske veze u čovjekovo "opažanje" donosi novi skup informacija. Međutim, to nisu informacije iz čovjekove okoline. To nisu informacije direktno prikupljene osjetilima ovog trenutka. One su "rezultat" prošlih ciklusâ živčanih impulsa. U konačnici je to svojstvo koje omogućuje stvaranje pamćenja i percepiranje vremena općenito.



Prilikom primjera s dizanjem lijeve ruke, postoji splet električnih impulsa u mozgu koje prethode tom događaju. Dio tih impulsa završi među neuronima koji su dio najvećeg kružno povezanog ciklusa neurona. Taj veliki i kompleksni kružno povezani skup neurona je nešto što svatko od nas kao čovjek doživljava kao vlastito "ja". Kad dio impulsâ koji su prouzrokovali podizanje ruke bude proslijeđeno među neurone spomenutog velikog ciklusa neurona, to nam omogućuje da primjetimo da je to akcija koju smo stvarno napravili mi sami.
Neuroni koji sačinjavaju veliki kružno povezani skup ne moraju nužno biti vezani samo jedni za druge. To znači da, ako iz tog kruga kroz koji neprestano teku impulsi u jednom trenutku iskoči impuls koji aktivira i neke druge neurone izvan tog ciklusa (npr. neurone koji u konačnici pokrenu motoričke akcije), tada te akcije (osim što primjetimo da smo ih napravili MI) percepiramo kao da smo ih napravili svjesno.


Neki ljudi mogu ovakve ideje smatrati depresivnima. Zašto se ovo smatra depresivnim još je veće pitanje od prethodnoga.
Instinktivna reakcija je deprimirajuća zato što bi prihvaćanje ovih ideja značilo da su sva čovjekova nastojanja uzaludna. Ionako je sve predefinirano, zar ne?
Možda je upravo predefinirano to da ti, čitajući ovaj tekst, postaneš depresivan i odustaneš od svih svojih planova i želja za budućnost zato što si shvatio da je svijet determinističan.


Nakon dubinskog razumijevanja posljednje rečenice... možda postane očita činjenica da objektivno stanje svijeta nije bitno i nikada nije ni bilo.


Život je skok, jer nakon odraza, putanja ti je zacrtana (determinističnost). Život je san, zato što, iako je putanja zacrtana, tebi je nepoznata sve dok ne doskočiš (zaborav). Objedinivši to jednom riječju, dolazimo do starog hindu pojma... život je predstava/igra (Lila [Sanskrt: लीला]). Kazališna (ili kino) predstava ima unaprijed određenu radnju (determinističnost). Međutim, ako ju nisi nikad gledao ili u njoj glumiš, a da pritom nisi svjestan da glumiš, tada ti je svaki trenutak iznenađenje (zaborav).