"Ljudi ispred profita"

Svi ljudi na ovom svijetu dijele se na one koji trguju i one koji otimaju.

To se odnosi na sve aspekte života. Majka koja doji, trguje. Jer joj dobrobit djeteta vrijedi više nego ono što ulaže u tu aktivnost. Prosjak koji prosi, on trguje. U razmjenu za novac, ljudima nudi osjećaj plemenitosti i dobrote, dozvoljava im da se osjećaju da su dobri. Odlazak u crkvu je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme kao nešto što ti sâm smatraš duhovnom investicijom. Doniranje u Crveni Križ je trgovanje. Daš robu u zamjenu za osjećaj da si učinio dobro djelo. Sprječavanje deložacija je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme, primaš uvrede i trpiš fizičko nasilje, ali zauzvrat dobiješ sreću i zadovoljstvo što je jedna obitelj ostala u svom domu barem još neko vrijeme. Itd itd...

Oni koji trguju stalno moraju brinuti je li ono što nude dovoljno dobro da postignu željenu razmjenu. Oni koji otimaju, nemaju takvih briga.

Kod nas, odlučili smo i školstvo i zdravstvo, pa onda i kulturu i koješta ostalo, dati u ruke NE ljudima koji trguju nego upravo onima koji - otimaju (vladi). I onda gledamo i čudimo se kako je sve loše. I onda dođe Živi Zid i kaže kako je problem u tome što ljudi koje smo ovlastili za otimanje nisu dovoljno moralni ni pošteni. Ako izaberemo Živi Zid, na poziciju središnjeg i krilnog Otimača napokon će doći poštene i moralne osobe. O količini otimačine nema priče jer sa samim činom otimanja nemaju nikakav problem.

(porez je krađa)

Kasne dvadesete

Čujem kretanje tektoničkih ploča, nešto se duboko mijenja sporo ali neupitno, i izvan je mojeg utjecaja.

Prestajem bit student i počinjem radit. Ustajem se u pola osam, idem na bus u osam, na poslu sam u osam i trideset. Radim točno do pola pet i hvatam bus koji me vodi na brdo do mojeg u petnaest do pet. Od tamo moram još deset minuta hodati po travi i djelomično blatu, pa cestom, da bih u najboljem slučaju u pet čuo crkveno zvono i stigao u stan u pet i deset. Gledam okolo, pokušavam se koncentrirati. Umoran sam i gladan. Jedem nešto brzo i slatko, kasnije ću jesti kvalitetno zdravo. Na početku držim ritam, odlazim u sobu i razmišljam o stvarima iz tog dana, a zatim zaboravljam i regeneriram aktivno. Ako se nalazim s nekim navečer, vježbam sklekove, nemam vremena za odlazak u teretanu. Jedem i idem van, pokušavam se osjećati opet kao student. Grad Zagreb je lijep. Ima šarm, a dodatno osjećam moj specifičan. Od tih ulica dobio sam mnogo. Srednjoškolski spoj, razbijanje boca bacanjem u zrak, lupanje kanti, ludo smijanje, zgodna cura u prolazu, vicevi u Lemonu, skok s odrazom od klupe kod HNKa, proljetni topli zrak, tiha noć.

Što se to onda mijenja kad počneš raditi?

Odlaziš od sebe. Isto kao što odlaziš od sebe kad odlaziš iz osnovne u srednju u drugo mjesto i skoro pa nastaviš slično na faksu.

Ali ono što je nama kvaziobrazovanoj gardi u tim kasnim dvadesetima najgore ili najbolje; čeka nas prva prilika lagane asimilacije prema modernom feudalizmu - malograđanima. Tako ih lijepo zamišljam ispred televizije, odmah nakon posla, na infuziji istrošene i spokojne. TV je simbol malograđana prošle generacije, vizija istraživača i znanstvenika 19. stoljeća koju su Ameri srušili na dekadenciju agresivnim marketingom i slabostima slobodne ljudske ćudi. Naša generacija otvorila je Pandorinu kutiju interneta; omogućila veću slobodu i nepredvidiva kretanja kompleksnih kolektivnih ćudi, ali je isto tako pojačala slabost ćudi, utapanje u podsvjesne nebitnosti i zatomljenje.

Navodno se i stopa kriminala smanjuje zbog ovog modernog opijuma. On omogućuje stalnu napetost, zainteresiranost i prividni osjećaj kretanja koji onda oduzima realnoj inicijativi. Sjećam se kako smo u kantini raspravljali čini li nas internet sretnijim. Kolega nije želio odvojiti sreću od mogućnosti pretraživaja i Wikipedije. Internet zna bit smeće, a osim što te izlaže vlastitim slabostima, čini se da se koristi i u ciljanim svrhama, više nego marketing.

Uz sve to, što nam se onda događa? Kolektivno kasni dvadesetogodišnjaci prestaju s vježbanjem. Ili su preumorni nakon posla, ili im to više nije prioritet. Mladi mršavac više ne želi bit bilder, jer ionako dobiva na masi. Lagano debljanje. Kauč u dnevnom sve je više udubljenjen, em si povećao obujam, em pritišćeš jače i duže.

Ta fotelja lagano te počne zapitkivati kakvu želiš imati na poslu; počinješ raditi jače i umjesto u pola pet odlaziti doma u šest, pa u sedam. Nekad se zatekneš da si u jakom fušu i u deset. Gledaš oko sebe, rolete se u zgradi automatski već spuštaju, prijevoz doma postaje rijedak. Oko tebe ili Azijati ili čelični radnici u rudnicima. Gubiš energiju, opet si gladan a mozak ti je spržen. Dođeš doma i gubiš manire, viši nisi svjestan kako stojiš, kako hodaš niti kako jedeš. Vjerojatno srčeš kao živina, grizeš nokte i cupkaš nogom. Nemiran si i nisi dama niti gospodin. To te sve naginje da pomisliš kako je željena fotelja kriva i lagano odustaješ od nje ili ju modificiraš. Kao da shvaćaš da te šef kolektivno oduzeo. To je bio njegov stan na katu, što je Rus slikovito prikazao krakovima hobotnice koje se protežu s prvog kata do nas u prizemlju.

Ako si sretan ili nesretan odustaješ od karijere, ali i dalje radiš. Gladan si i umoran nakon posla. Nemaš cilj. Već imaš diplomu, posao i novac sjeda svaki mjesec. Dovoljno je. Tražiš na internetu. Čitaš brzo i plitko. Ionako nista duboko nisi naučio na internetu. Niti ikada hoćeš. Vrijeme prolazi. Inovativno se sjetiš da je sljedeća velika stvar dijete. Želiš ga imat i imaš ga, a mozak ti je spržen i gladan si. Imaš dijete, nemaš manire gospodina ili dame i ti si malograđanin. Pojela te Pandorina kutija interneta.

Ako pak nemaš ženu ili muža, tražiš ga. Nestrpljiv si i lako odustaješ od osobe, ali i od svoje želje. Ili si nestrpljiv pa rješavaš to kao projekt. U tim vremenima kad si još sam, izoliraš se od drugih i rokaš opijum za mentalni sklop.

Kad nađeš ženu ili muža, on/a je samo tvoj/a. Već si zaboravio na prijatelje jer te više ne zanima amaterski nogomet, tenis ili košarka, ni izlasci. A to ti je ionako bilo jedino zajedničko s njima. Sad ti se ne da javit, čak te previše zamara kad ti se netko javi na faceu ili whatsappu. Rađe surfaš ili mjestimično bez učešća odgovaraš.

Živiš u nekom podstanarskom stanu s dva cimera, s roditeljima ili u maloj sobi. Nezadovoljan si sistemom, politika je loša a zbog toga i ekonomija. Ne možeš osnovati ni dom. To bi barem trebalo biti pravo svakog čovjeka, imati dom. Taj jebeni washingtonski konsenzus BDPa raste zbog čovjekove iskonske želje za domom, a niža vrsta grabežljivaca se na tome bogati i država ostvaruje rast. Kakav je to jebeni rast baziran na gradnji i preprodaji osnovnog prava doma, takav da u Kini kvadrat raste do sedam tisuća i svejedno usporava njihov BDP.

Sjediš u Berlinu na židovskom spomeniku na godišnjicu pada Berlinskog zida. Puštaju film o totalitarizmu, bijegu i prvim pobunama u istočnom Berlinu. Čuješ vrisak i sirene, radiš face pogrbljen prema podu, a grupa u prolazu slika te za svoj instagram profil. Zaletiš se pomislivši “Uveli su jebenu paradigmu kamatnog zaduživanja i navili sat nužnom i ubrzanom rastu bez osvrta na moral. Zelenaši koji su huškali nacionaliste da bi divide et impera i onda uveli eksport u male krajeve. Sreća što postoji statistika ili za neke dizajner pa im nacija odumire a Merkel dobrodušno prihvaća izbjeglice koji će u svojoj nesvjesnosti donijeti svijest da se rast ne ostvaruje na temelju tuđeg pada i iskorištavanjem. Tuđi pad na kraju će se prolit po tebi.”

Vraćaš se doma u sumrak, prolaziš uzduž rijeke i gledaš taj spokoj. Sjetiš se mlađeg brata i najboljeg prijatelja i skoro zaplačeš bez da promijeniš izraz lica. Morao si otići od doma, ne znaš ni sam kriviš li za to svoju želju ili državu i politiku. Gledaš židovski film o prognanoj austrijskoj obitelji i razmišljaš razlikuje li se od toga moderni ekonomski i karijeristički progon i emigracija. U dubini već znaš svoj odgovor, ali taj neki slatki dio tebe ne želi zanemariti da bi rađe bio tamo otkuda si došao i gdje je tako lijepo. Čak i ono sto ti se ne sviđa, sada ti je simpatično i specifično.

Odustajem, mijenjam, baljezgam; od toga da mi je sve zanimljivo i osjećam se tašto nadmoćno zamišljajući se kako se u novom ruhu vraćam u pripizdinu iz velikog svijeta pa do toga da mi se bljuje o trenutnom stanju i mjestu, maštajući povratak majci u stari dom u Dalmatinskoj zagori. Stalno puše, ali u slici sada samo pjeva.

Upotrebljavam logiku, vrtim film, a priča uvijek kreće u suprotnom smjeru, jer zajahao me val. Otišao sam u Sydney jer sam htio surfat. Čuo sam da je moderno uhvatit val i obuzdati ga. Oni najbolji od toga se i obogate. Kupim surf i probam, nisam sam, masu kasno-dvadesetogodišnjaka sa mnom čeka onaj pravi val. Iako sam uspio ustati, noge su mi slabe i održao sam se kratko. Veliki bijeli val žustro me zasjekao i zavrtio oko osi i sada tonem. Ispuhao sam zrak i ležim na dubokom dnu velikog nesvjesnog. Ja sam sretni malograđanin. Tektonička ploča trenutno stane, i u 4D perspektivi, svako prženje u sebi valjda potencira suprotni pol, unifikaciju.

Europa zove za ujedinjenjem. Ne spavaj predugo.