2005. je, hodam Ilicom a ispred mene niski trgovci s bijelim jaknama s kapuljačama. S krznenim rubom, hodaju prema Saloonu i osjećaju da su insideri koje svi znaju. Prvi po redu je tip na ulazu koji pregledava osobne i odabire tko će ući. Unutra crna soba u centru, hodnik normalnog i dio plavog svjetla. Trgovci uzeli su stol, ne znaš jesu li zlatna mladež, sinovi tehnomenadžera i mafijaša ili samo glume. Čini se da svi se znaju. Prolazi vrijeme i hvata te flow. Kad uhvatiš val znaš jasno. Pješačiš kilometre i još je jasnije.
2008. je i pričaš s ljudima koji prodaju Herbalife. Tek kasnije saznaješ da za to postoji stručan naziv. Zapitkuješ se čime se ljudi u gradu bave. Jedan od njih, sinekurist koji se za novi časopis slika sa satom. Nije Rolex, Ćaća je zaista pretjerao. Njegov je stan točno u Draškovićevoj, prenosi se s generacije na generaciju. Sinekurist s uglednim zagrebačkim prezimenom, od Habsburške Monarhije, preko Jugoslavije do Hrvatske. Mijenjaju se garniture, ali oni su stalni. U tridesetima dostižu svoj vrhunac, ulažu u zlato, turizam i turističke dionice. Turizam koriste za pranje novca, iznajmljuju apartmane. Posluju sa strane, a sinekuru koriste za sigurnost. Majka liječnica prima mito i nosi Gucci. Otac sudac prima mito i namješta natječaje. Sin prvi na prijemnom bez dana pripreme. Genijalno su sposobni. Tehnomenadžeri (stara garda poduzetnika), mali menadžeri, srednje teški i teški menadžeri.
Žene trgovke na početku nemoguće je shvatiti.
Operiraju po svome satu, negdje blizu željeznice. Tada su još mentalno jake jer
nisu otvorile Pandorinu kutija Sonje Kovač i Elle Dvornik. Nesnosan je ponekad
taj muk, vanjski nepokret. Drugi im pričaju kako žive super život, na poslu su
a u biti na plaži, u pripravnosti na skuteru. Ma tko će to platiti. Kad ostare,
žene trgovke teže je smiriti.
2013. odlaziš u prirodoslovno-znanstveno naprednije područje. Odeš od manjih trgovaca u veliko trgovačko društvo, sve se čini brže. Ne čuješ da dive se “na poslu, a na plaži”. Zalutali tehnokrati u stalnom trčanju. Nisi još shvatio to veliko zdanje, raspara visinu i sjaji se na svjetskoj tablici poredaka. Počneš trčati i ranjavaju te. Lijeva ruka pa desna, bubrezi. Udarci bičem i topot konja. U beznađu bezdušnosti lagano umireš.
Nastavio si trčati bez stanke, gonjen nečim, tješeći se da je za dobro, a izgubio si um. Dok drugi postajali su sposobni, ti si okrenuo leđa, dao njih još deset da se popne i počeo plivati. Da živiš u srednjem vijeku, odavno bi umro od nabusane britvice rata. Ne uspoređuj me nikad s trgovcem, usporedi me s ludom.
Oni koji su ostali krive te što si otišao i što sve ti je lako. Samo si otišao i to je jedino što trebao si napraviti. Otići, sjesti i pokazati brojke. Za tebe, cijena odlaska je nemala. Ne i suprotno, njima se tvoja cijena čini mala, neusporedivo manja u usporedbi s ostankom. Neki kažu ti neka za pripadnost plaćaš dodatni porez, ali da glasaš tamo gdje sada boraviš. To mjesto bolje razumiješ, ti njih više ne poznaješ. Ne plaćaju porez, ali oni se snalaze, tebi je lakše jer si otišao.
Trgovkinje ušle su ti u opseg u priči o kvadratnoj cijeni. Ti šutiš i hvata te depresija. Liberali sada miču se desno. Sinekuristi, zaposleni često u tehnomenadžerskoj ostavštini uvoza i izvoza duhana, nafte i keša. Ljevičari i urbanisti s druge strane jašu novi model izvoza usluga. Zov uspjeha i novca jak je. Miriše na tako poznati miris iz dvadesetih, na to nepoznato i neostvareno. Na to probijanje sfera, oslobađanje okova i proučavanje. Lutrija, klađenje, crypto, dionice, obveznice i nekretnine. To draži i na to se rano diže. Priča o novcu toliko je jaka s desne i lijeve. Bitna je to sekundarna želja, povezana sa slobodom i nalaženjem smisla.
Ne zapitkuješ se više kojoj strani pripadaš. Volio bi da znaš, ali taj dio nestao je, otopio se u beznačajnom svukudanju lutalice, u muku praznine. Ali bez limita iščekuješ put jer malo postat će kad tad nemalo, a luda zadržati naivnost.
