Zamisli zatvor najstrožeg osiguranja, popravnu ustanovu koja zbrinjava najokorjelije kriminalce društva.
Jednog dana stiže pismeni upit od zatvorenika. Nisu zadovoljni televizorom koji imaju u zajedničkoj prostoriji. Htjeli bi veći ekran s OLED tehnologijom. Puno bolja slika, navodno. Televizor bi se kupio o trošku zatvorenika.
Treba li upravitelj zatvora ispuniti ovaj zahtjev ili ne?
Razni ljudi dat će različite odgovore. Mnogi će odgovoriti "Ne! Ti ljudi su u zatvoru s jednim ciljem: da budu kažnjeni. Kako ostvarujemo taj cilj ako udovoljavamo zahtjevima za svim mogućim luksuzima?"
Ovo će ponajviše biti stajalište ljudi konzervativnih svjetonazora.
Nasuprot ovakvom stavu može se pojaviti čovjek sa sljedećim nastupom:
"Nitko od ovih ljudi nije *birao* svoju sudbinu. Nitko od njih nije birao kakav će odgoj imati, hoće li im se majka predozirati heroinom pred njima dok im je 5 godina, hoće li ih otac alkoholičar fizički zlostavljati, itd..."
Ovo je zapravo jedna od manifestacija filozofskog sukoba konzervativaca i liberala.
Konzervativci nakon što čuju spomenuti nastup, često pribjegavaju mističnoj strani svoje religijske pozadine: "Svaki čovjek ima slobodnu volju. Može odlučiti hoće li biti žrtva ili će se izdići iznad svojih životnih nedaća."
I u svega par koraka našli smo se u srži vječnog pitanja slobodne volje. Zapravo je zanimljivo da se u 21. stoljeću ova tema još uvijek klasificira kao otvoreno pitanje. Ne postoji ozbiljni filozof koji stoji iza libertarijanskog pojma slobodne volje. To je primjer kako se filozofija, ako želi ostati relevantna, uvijek mora učiniti kompatibilnom s otkrićima u egzaktnim znanostima. Sva događanja mogu se svesti na uzroke i posljedice - to je načelo kauzalnosti koje vrijedi u cijelom svemiru. Ali, i dalje, u konzervativcima ostaje primisao da se unutar 0.001m^3 primatove lubanje odvija nešto iznimno. Nešto što dosad nije primjećeno nigdje u milijunima kilometara prostora koji opažamo. Događaj bez uzroka. Misao proizašla iz nečeg nematerijalnog.
Ovoj mistici pribjegavaju i umjereno religiozni popularni govornici kao što su Ben Shapiro i Dennis Prager.
Ako se riješimo misticizma slobone volje, da li to znači da ćemo ukinuti kazne i zatvore? "Nisu oni krivi. Oni su žrtve okolnosti."
Naravno da ne. Čovjeka nismo stavili u zatvor zato da ga kaznimo. Nego zato da uklonimo prijetnju društvu. Nismo ga zatvorili zato da mu se osvetimo, nego zato da osiguramo ostale ljude od njegovih potencijalnih budućih zlodjela.
Jednako kao što je starozavjetno "oko za oko" možda bilo moralni napredak jer je ograničio retributivnost. Tako smo danas možda u trenutku u kojem na sličan način mijenjamo pogled na pravosudni sustav.
Što ćemo onda? Treba li zatvorenicima onda donijeti televizor ili ne?
Možda da, možda ne... Ima još jedan aspekt koji dosad još nisam dotaknuo.
Kauzalnost i determinizam pobijaju koncept slobodne volje. Ali koncept slobodne volje nije ni potreban da bi se razgovaralo o pravosudnom sustavu.
Nedostatak slobodne volje ne znači da se automatski svi ljudi dijele na nepovratno dobre i nepovratno zle. Moje dosadašnje tvrdnje o determinizmu samo znače sljedeće: "Čovjek je stroj koji ima ulaze i izlaze (input / output). Za isti input, čovjek će polučiti isti output."
Kad kažem 'input' ljudi zamišljaju robota koji sluša što mu se kaže i na temelju toga generira odgovor. Treba početi cijeniti koliko je ogroman taj 'input' u ovoj skici koju sam izradio. Input je sve što čovjek na bilo koji način opaža i sve čega se sjeća da je opažao u prošlosti. Između ostalog, u input spada i svo čovjekovo znanje o pravilima društva u kojem se nalazi. Tako je moguće sljedeće: "Input: čovjekov odgoj opisan varijablom U, genetika opisana varijablom G, trenutna okolina E i zakonski sustav u državi gdje čovjek obitava opisan varijablom L."
Ubacviši spomenuti input u stroj i dobijemo život osobe koja se recimo povremeno osjeća neprilagođeno i neshvaćeno, ali sve u svemu vodi relativno normalan život.
Sad, izmijenimo jednu varijablu. Umjesto varijable L, ubacimo zakon L'. Zakon L' drugačiji je od zakona L po tome što se prema zatvorenicima odnosi sa dostojanstvom. Ako skupe svoj novac, mogu si kupiti novi veliki televizor. Mogu si nabaviti jacuzzi, štogod.
Sve ostale varijable (U, G, E) ostavimo nepromijenjenima.
Ubacimo varijable i deterministički stroj izbaci - masovni ubojica. Što se dogodilo? Znanje o tome koje su posljedice pojedinih aktivnosti deterministički utječe na same aktivnosti. Nije potrebna slobodna volja.
Još ne znamo dovoljno o ljudskoj psihologiji da bismo mogli odrediti kako i koliko određene varijable utječu na ponašanje.
Ali, u budućnosti ćemo znati više. I kad budemo znali, možda ćemo se susresti sa situacijom naizgled suprotnom od sadašnje. Sadašnja je situacija u kojoj se konzervativci doimaju okrutnima i željnima osvete. Ljudi koji stoje u opoziciji doimaju se suosjećajni i puni milosti.
Fast forward 100 godina. Znanost o radu ljudskog mozga jako je uznapredovala. Staviš željeznu kapu na glavu i stroj izbaci izglednost da ćeš počiniti ubojstvo u narednih 10 godina.
Ovaj 'novi' pogled na pravosuđe koji sam opisao, njega ne zanima kazna i osveta. Njega samo zanima dobrobit svih ljudi. I upravo po tom kriteriju, dobrobiti svih ljudi, što činiti u situaciji 'vrlo izglednog kriminalnog ponašanja'? Za očekivati je da će konzervativci odjednom poprimiti uloge suosjećajnih i milostivih: "Zašto ih tako tretirate? Pa nisu ništa učinili!"
Dok će hladni racionalisti zagovarati: "Ne trebamo čekati da nekoga ubiju prije nego reagiramo. Zatvorimo ih za svaki slučaj."
Klasični libtardi će i dalje zagovarati sreću, cvijeće i život u slozi. Tu se situacija neće puno promijeniti.
Ovdje sam suptilno iskarikirao situaciju. Kad konzervativac kaže: "Zašto ih tako tretirate? Pa nisu ništa učinili!"... Treba pitati "Kako ih to mi tretiramo? ... Okrutno?". Zadržimo na umu da se nalazimo u 2118. godini. Do tada će tehnologija, nadajmo se, značajno unaprijediti kvalitetu života. Na primjer, virtualna stvarnost razvit će se do razine vrlo sličnoj stvarnosti.
Zamišljam svijet u kojem, u slučaju kritične dijagnoze mentalnih predispozicija, pacijentima se propisuje nešto od ponuđenog: terapija, virtualni avatar i/ili mehanički surogat (kao u filmu Bruceom Willisom). Sa virtualnim avatarom imali bi opciju živjeti u kakvom god okruženju žele. Upravljajući likom kakvog žele. Sa surogatom imali bi opciju interakcija sa stvarnim ljudima u stvarnom svijetu. Čovjek osjeća surogat kao vlastito tijelo. Vidi kroz njegove oči i osjeća kroz njegova osjetila. Ali surogat ima i ugrađene sigurnosne mehanizme koji će se aktivirati ako upravljač počne pokazivati nasilne tendencije.
Da bi se ovakva budućnost ostvarila, svaka od ovih terapija morala bi prvo postati iznimno jeftina. Toliko jeftina da se svakoj osobi o trošku države može zagarantirati bilo koja od spomutih terapija neovisno o tome je li terapija potrebna ili nije. Samo u slučaju kritičnih dijagnoza, terapija bi bila obavezna. S ovim sistemom i ranom dijagnozom, riješili smo problem L' iz ranijeg paragrafa. Tek nakon ove točke, moguće je potpuno eliminirati koncept nanošenja patnje osuđenim kriminalcima i možemo ih početi tretirati kao ono što jesu - disfunkcionalne jedinke.
Pobornici hipoteze simulacije kao što je Nick Bostrom ili Elon Musk ovdje bi se mogli zgodno nadovezati i u svoje ideje ubaciti i malo istočnjačke filozofije i dobiti novi new age mix: Osuđeni smo na život u ovoj terapeutskoj simulaciji zato jer smo na neki način bili neprilagođeni za život u stvarnosti. Nakon jedan ili više života u simulaciji, nadamo se da će terapija biti uspješna i moć ćemo se punopravne reintegrirati u 'stvarnost'.
