Kad sam bio mali (8-9 godina) išao sam na more s obitelji. Kampiranje na otok Obonjan (otok Mladosti). Nije bilo baš puno turističkih sadržaja. Postojao je jedan veliki restoran koji je bio nešto kao studentska menza. Uzmeš pladanj, hodaš u koloni, stavljaš si stvari na pladanj i nosiš to do svog stola.
Uvijek mi je bio problem nositi pladanj kad bi na njemu imao juhu i sok ili tako nešto tekuće. Hodao sam stvarno polako, a i dalje mi se prolijevalo.
Jednog dana, jedan čovjek me odvukao sa strane i rekao:
"Krivo nosiš.
Ne smiješ gledat u pladanj dok ga nosiš. Samo gledaj ispred sebe i hodaj. Ne obaziri se na pladanj."
Poslušao sam savjet i bio zadivljen svojim novim umjećem. Nisam se obazirao na čovjeka, ne bih ga sad prepoznao da ga vidim. Nisam to tad znao - bio je to najveći zen učitelj kojeg sam imao.
