Lila

Logična replika na ovaj crtić je:
"Ali kukac sâm odlučuje gdje će se i kada kretati. Sjeme maslačkaje potpuno pasivno i prema tome inferiorno. Nije li cilj biti gospodar vlastite sudbine? Nije li to ono čemu bi svi trebali stremiti?"

Ovo pitanje bit će adresirano u daljnjem tekstu. No, prvo i jedan drugačiji kontekst u kojem se spominju svjesne i nesvjesne aktivnosti...

Ako ja nekim slučajem završim u ludnici i počnem sve ljude uvjeravati da sam bog, logična reakcija dobronamjernih sugovornika bila bi: "U redu, ako si bog, stvori mi ovdje 2kg zlata pa ćemo prodat i proveselit se s parama."
No, ja to ne mogu napraviti. Dalje me može pitati: "Kako si stvorio cijeli svemir iz ničega?". Također, ne znam odogovor.

Moji neuvjerljivi odgovori za sugovornika automatski znače da ja nisam bog.

Međutim, ako ja pak sugovornika zamolim da prestane probavljati hranu u svom želucu, on to također neće moći napraviti. A opet, oboje ćemo se složit da je probavljanje hrane nešto što ON čini. On to radi nesvjesno, ali svejedno... to ne radi nitko drugi, nego baš ON. Zatim ga pitam da mi barem objasni kako on to probavlja hranu. Na koji način to radi? Slijed postupaka, algoritam? Također mi neće znati objasniti.

Jednako kako je on zaključio da ja nisam bog - gospodar svemira, tako sam ja zaključio da on nije gospodar svog tijela.
Također, postoji i još jedna nedosljednost:
"Ako ja umrem, tada moj želudac također umire. Dok, ako ti umreš, svemir i dalje funkcionira neometano. Po toj logici, ja sam u većoj mjeri gospodar svog želudca nego što si ti gospodar svemira."


U pozadini ove priče radi se o dvijema različitim definicijama riječi "bog" i riječi "ja". Sugovornik definira boga kao nešto što, sve što radi, radi svjesno i namjerno. Ja zastupam pogled prema kojem to ne mora nužno biti tako.


Ustaljen je stav da nesvjesne akcije čovjekovog tijela su "nižeg" ranga od onih svjesnih. Kao da postoji ljestvica dostojanstvenosti raznih čovjekovih aktivnosti. Među zadnjim mjestima na toj ljestvici su probavne radnje, izlučivanje fekalija i izmeta. Zatim rad ostalih unutarnjih organa, srce i protok krvi. Zatim disanje. Zatim automatske i nesvjesne kretnje (npr. pomicanje ruku tijekom trčanja ili neki tikovi). Nakon toga ulazimo u sferu svjesnih radnji: tipkanje, bavljenje sportom, čitanje knjiga, učenje... Najviše pozicioniranje radnje na ljestvici bili bi svjesni činovi altruizma ili možda filozofska misao. Takve aktivnosti smatraju se na neki način vrijednije ili ljudskije od onih prethodnih koje su životinjske odnosno instinktivne, nesvjesne.

Što to zapravo znači da smo nešto svjesno učinili? Znači da smo mi sami napravili odluku da se nešto dogodi na određeni način. Međutim, to i dalje ništa ne govori.

Na primjer, dignuo si lijevu ruku i ona na trenutak stoji podignuta. Tko je to stvarno napravio? Tko je odgovoran za to mehaničko kretanje, za taj prijelaz potencijalne u kinetičku energiju? Odgovor je: određena skupina tvojih mišića. No, oni to nisu napravili sami od sebe. Oni su to napravili pod okidačem živčanih vezâ. Živčani impuls poslao je neuron u mozgu. Taj neuron reagirao je na poticaj nekog drugog neurona. Taj drugi reagirao je na istovremeni poticaj trećeg, četvrtog i petog neurona i tako unedogled. Gdje je početak? Tko je kriv za podizanje ruke? Gdje je taj prvi neuron ili početna skupina neurona koji su sami od sebe "odlučili" pokrenuti ovu lavinu događaja?
Odgovor je - ne postoje. Teorija koja se doima najtočnija je da je početna skupina neurona dobila podražaj iz okoline i da su u kombinaciji sa dugotrajnim čovjekovim pamćenjem stvorili određenu reakciju. (Ljudsko pamćenje nije ništa doli konfiguracija i jakost pojedinih neuronskih veza u mozgu.)
Koje su reperkusije ovog opažanja? To znači da čovjek percepira i pamti te da je svaka njegova kretnja, aktivnost ili misao samo i isključivo odgovor na okolinu. Okolinu koju opaža trenutno oko sebe i/ili na okolinu koju je opažao u nekim trenutcima u prošlosti. Dakle, ne postoji intrinzični akt kreacije niti u kakvom čovjekovom djelovanju. U cijeloj priči podizanja ruke, nigdje se ne spominješ "ti". "Ti", prema uobičajenom smislu te riječi, nisi tu uopće faktor. "Ti" nisi uopće uključen u podizanje vlastite ruke.

Kad mistici s Istoka govore: "Upoznaj sebe.", "Tvoje ego je iluzija." ili "Ti ne postojiš." ... to je upravo ono što žele reći.


Pred grupu ljudi postavi zadatak da nacrtaju val. Svatko će imati neku sliku u glavi koja odgovara misaonom konceptu riječi "val".

Za taj pojam postoji misaoni koncept zato što je val nešto što svatko od nas može opaziti u prirodi, u stvarnom svijetu. Val je pojava. Obrazac slijednih događaja. I taj obrazac je ono što naš mozak pamti pod rječju "val".
Međutim, u slučaju vala, očigledno je da on nije zaseban entitet. Val je samo rezultat (nuspojava, očitovanje) kontinuirane kretnje koju čini cijeli ocean.
Jednako tako i ljudski život pa čak i ljudsko tijelo je nuspojava ili očitovanje. Titraj materije koja se u početnom stadiju sakuplja u stukturu visoke oraniziranosti, a u završnom stadiju raspada natrag u stanje prije početnog stadija. To je očitovanje ili nuspojava neprekidnog kretanja cijelog svemira.
Upravo to Kretanje Svemira koje je u konačnici rezultiralo podizanjem ruke je alternativno značenje riječi "ja" zbog koje je u početnoj raspravi došlo do nesporazuma.


Stoga, ako je svo naše ponašanje deterministično (unaprijed određeno), zašto diferenciramo jedne aktivnosti od drugih. Jedne su nižerangirane, a druge su moralne i dostojanstvene jer smo se mi na njih odlučili. To je veliko pitanje.

Predstavimo mozak pojednostavljenim modelom umjetne neuronske mreže. Umjetne neuronske mreže (ANN) dugo vremena su bile buzz-word u svijetu računarske znanosti.
Neuroni su osnovna građevna jedinica mozga i cijelog živčanog sustava. Svaki neuron živčanim vezama (dendriti, aksoni) spojen je sa stotinama ili tisućama drugih neurona. Svaki neuron ima veze preko kojih prima podražaje (električne impulse) od drugih neurona ili osjetilnih organa i veze preko kojih ih odašilje drugim neuronima ili izvršnim organima (mišićima, žlijezdama). Nazovimo ih: ulazne i izlazne veze neurona. Neuroni rade na jednostavnom principu. Ukoliko neuron primi dostatan podražaj preko svojih ulaznih veza, tada on sam okida električni impuls na svoje izlazne veze. Kao izbačivač na ulazu u klub koji nikog ne pušta unutra dok se na ulazu ne skupi 5 ili više ljudi. Tek tada ih sve pušta unutra i zatim ponovo čeka i ne pušta dok se ne skupi minimalno 5 ljudi.
(Svaka poveznica konkretnog posla izbacivača i neurona kao najmanje jedinice inteligencije je slučajna.)

Ako želimo prikazati put informacije kroz čovjekov mozak, možemo reći da čovjekova osjetila predstavljaju ulaz informacije u njegov um.

U glavi ovog čovječuljka nacrtan je model unaprijedne (feed-forward) umjetne neuronske mreže. Karakteristika takve neuronske mreže jest da su veze između neurona usmjerene "u jednom smjeru". Neuroni prvog sloja (najgornji, oni koji primaju podražaje od osjetila) nemaju izlazne veze jedni prema drugima. Također, impuls koji je bilo koji neuron poslao kroz svoje izlazne veze neće se nikada ponovo pojaviti na njegovim ulaznim vezama. Drugim riječima, ne postoje povratne veze između neurona. Otuda i ime: unaprijedna neuronska mreža.


Nazovimo ovakav mozak mozgom zlatne ribice. Objasnit ću ukratko. Uvriježeno je pogrešno mišljenje da zlatna ribica ima iznimno kratko pamćenje. Ipak, ako zamislimo pojednostavljeni model te stereotipne zlatne ribice sa infinitezimalno kratkim pamćenjem tada bi ga ova slika dobro opisivala. S mozgom bez ijedne povratne neuronske veze. Možemo li pokušati razumijeti kako izgleda takva percepcija svijeta?
Ribica primi skup informacija iz svojih osjetila. Taj skup informacija odnosi se upravo na taj trenutak u vremenu. Ovisno o tome kakve su jakosti pojedinih veza između neurona, ribica će kao odgovor na primljeni skup podražaja u konačnici mahnuti perajom lijevo ili desno ili će ju zarotirati ili napraviti nešto drugo iz repertoara svojih mogućnosti.
Međutim, sve što ona vidi, čuje, namiriše ili opipa, njoj ne znači apsolutno ništa jer nema ništa s čime bi to mogla usporediti.
Primjerice, opasna bodlja koja joj je već neko vrijeme u blizini počne se udaljavati od ribice nalijevo. To joj spoznajno nedovoljno znači jer u trenutku percepcije ne zna da joj je ta ista bodlja maloprije bila još bliže nego sad. Zna samo da je sad tu gdje je i na temelju toga možda izvesti pretjerano paničnu reakciju.
Ovakva vrsta odsutnosti pamćenja može se doimati gotovo kao da se iz stotinke u stotinku ponovo umireš i rađaš. Ne postoji infrastruktura na temelju koje bi se moglo percepirati vrijeme, a kamoli akumulirati neko znanje.

Kako takva zlatna ribica percepira samu sebe? U kojoj mjeri joj konstrukcija njenog mozga dozvoljava percepiranje same sebe?
Ona nikako ne percepira samu sebe jer joj to njen mozak ne omogućava. Za postati svjestan samog sebe, potrebna je osnovna jedinica pamćenja - barem jedan kružni spoj neurona u mozgu.

Ljudski mozak ima mnogo više povratnih veza nego unaprijednih. Rezultat rada jednog skupa neurona ulazi ponovo kao input u neke od neurona te iste neuronske mreže.
Razmotrimo to na drugi način. U unaprijednoj neuronskoj mreži, u skup čovjekovih opažanja ulaze informacije iz njegovih osjetila. Prvenstveno vid, zatim sluh, njuh, opip, itd.
Povratne neuronske veze u čovjekovo "opažanje" donosi novi skup informacija. Međutim, to nisu informacije iz čovjekove okoline. To nisu informacije direktno prikupljene osjetilima ovog trenutka. One su "rezultat" prošlih ciklusâ živčanih impulsa. U konačnici je to svojstvo koje omogućuje stvaranje pamćenja i percepiranje vremena općenito.



Prilikom primjera s dizanjem lijeve ruke, postoji splet električnih impulsa u mozgu koje prethode tom događaju. Dio tih impulsa završi među neuronima koji su dio najvećeg kružno povezanog ciklusa neurona. Taj veliki i kompleksni kružno povezani skup neurona je nešto što svatko od nas kao čovjek doživljava kao vlastito "ja". Kad dio impulsâ koji su prouzrokovali podizanje ruke bude proslijeđeno među neurone spomenutog velikog ciklusa neurona, to nam omogućuje da primjetimo da je to akcija koju smo stvarno napravili mi sami.
Neuroni koji sačinjavaju veliki kružno povezani skup ne moraju nužno biti vezani samo jedni za druge. To znači da, ako iz tog kruga kroz koji neprestano teku impulsi u jednom trenutku iskoči impuls koji aktivira i neke druge neurone izvan tog ciklusa (npr. neurone koji u konačnici pokrenu motoričke akcije), tada te akcije (osim što primjetimo da smo ih napravili MI) percepiramo kao da smo ih napravili svjesno.


Neki ljudi mogu ovakve ideje smatrati depresivnima. Zašto se ovo smatra depresivnim još je veće pitanje od prethodnoga.
Instinktivna reakcija je deprimirajuća zato što bi prihvaćanje ovih ideja značilo da su sva čovjekova nastojanja uzaludna. Ionako je sve predefinirano, zar ne?
Možda je upravo predefinirano to da ti, čitajući ovaj tekst, postaneš depresivan i odustaneš od svih svojih planova i želja za budućnost zato što si shvatio da je svijet determinističan.


Nakon dubinskog razumijevanja posljednje rečenice... možda postane očita činjenica da objektivno stanje svijeta nije bitno i nikada nije ni bilo.


Život je skok, jer nakon odraza, putanja ti je zacrtana (determinističnost). Život je san, zato što, iako je putanja zacrtana, tebi je nepoznata sve dok ne doskočiš (zaborav). Objedinivši to jednom riječju, dolazimo do starog hindu pojma... život je predstava/igra (Lila [Sanskrt: लीला]). Kazališna (ili kino) predstava ima unaprijed određenu radnju (determinističnost). Međutim, ako ju nisi nikad gledao ili u njoj glumiš, a da pritom nisi svjestan da glumiš, tada ti je svaki trenutak iznenađenje (zaborav).

Help me find the interesting Australia

Moja prva asocijacija s Australijom povezana je sa satom engleskog jezika, “Gap year”. Proveli su godinu dana nakon srednje škole u Australiji, dalekoj i “posebnoj” zemlji. Posebnost je valjda prvo što je općenito povezano s južnim kontinentom i pripadajućom državom. Kada sam sletio u Sydney, nisam ništa očekivao i otvorenih sam vrata pokušavao uhvatiti nešto što je istinski njihovo i što se ne može pronaći na drugim mjestima.

Ne znam zašto se to nije dogodilo. U biti, jedino što sam osjetio kao posebnost bila je tuga odvojenosti od ostatka svijeta simbolizirana surferima koji u malim skupinama, već u sumrak, tugaljivo i tiho čekaju svoj val.

Australija je za mene ravni otok udaljen 24 sata od Europe, neizražajnog mladog lica i “nezasluženog” bogatstva.

Sadašnji stanovnici Australije, prvi put su ju opisali 1606. godine. Dok je Hrvatska započela svoj identitet tisuću godina prije toga, krvavo ga održavala i dubila, Australiju su Europljani tek tada zamijetili kao tlo. Aboridžinsko stanovništo je gotovo potpuno izbrisano, a njihova kultura je u Sydneyu, a vjerojatno i drugdje, nevidljiva. Već je zbog toga jasno da ne postoji izražajna kulturna posebnost. Domoroci su prema legendi zamijenjeni europskim kriminalcima, a prema mojem doživljaju, uslijedili su brodovi Amerikanaca i zatim Kineza. Iako ne postoji statistika o američkim precima, prosječni Europljanin lako (i možda neistinito) će zaključiti kako je kultura dijelom izdominirana američkom, s gym boysima, debeljuškastim djevojkama i lošom hranom fast fooda kao tipičnim simbolima predstavnicima. Tom stilu dodana je oprečna kineska kultura.

Australija nije sudjelovala u nijednom ratu, u najvećem gradu nije hladno niti prevruće; opet je ravan otok u više oblika. Ali zašto je onda tako bogata? Kao laiku, nije mi jasno kako država koja nema izraženi identitet pokazuje takvo bogatstvo. U Guardianu, bivši premijer osvrnuo se na svoju zemlju i usput naveo par razloga zbog kojih drugi misle zašto su ostali netaknuti u 2008. krizi. Njegov tekst obojan je samoopravdavanjem i puno je jednostavnije zaključiti da su kritike suprotne strane ispravne.

Kad upišeš “why is Sydney” u internet tražilici, prvi prijedlog sljedeće riječi je “boring”. Zašto je Sydney dosadan? Osim prethodnog, aktivno ometa društvo pravilima: “keep left”, “don’t smoke here”, “don’t do that”, upozorenjima u gotovo svakoj sobi i prohibicijskim teretima alkoholu. Njihova arhitektura je dosadna, s velikim cementnim zgradama u samom centru Sydney i betonskim blokovima najpoznatije Opere. Čak ju je (sidnejsku arhitekturu, ne Operu) i dizajner poznatih objekata u Sydneyu, Philip Cox negativno okarakterizirao. Suburbana područja izdominirana su drvenim kolibicama kako smo navikli viđati u američkim filmovima. I kad ti svega bude dosta, nisi u Švicarskoj, sjedneš na vlak i stigneš u Italiju ili Francusku. Ti si u Australiji, izoliran, ne možeš sjest u vlak i pobjeći, barem na izlet.

Netko će argumentirati da je Amerika slična, mlada i pomiješana kultura bez jednoznačnog identiteta. Već je i običnom promatraču, koji nije posjetio Ameriku, jasno da Amerika ima dominantnu kulturu stvaralaštva, samouništenja ako neograničeno i izvrsnosti ako usmjereno. Nedostaci koji su nastali u melting potu nekontroliranog priljeva postoje, ali nisu dominantni.

Sad ću reći kako je australska flora i fauna jedinstvena i kako ovakvo razmatranje samo radi toga nema osnove. Bučne ptice ne daju ti spavati nakon jet laga, papige, zmije, klokani, koale, tropske šume i pustinje. Jeste, ali nije li prirodno da čovjek ipak nalazi najveće zadovoljstvo u stvaralštvu i izražajnosti koje je došlo od čovjeka, bržim procesom, nego u stvaralaštvu prirode koje se odvijalo milijunima godina. Možda je to slično kao i mučno promatranje religijski dominiranih slika predšesnaestog stoljeća naspram posebnosti nekih radova moderne umjetnosti. Možda ovisi o tipu osobnosti.

Na putu do Europe, možeš ići preko Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata. Svrati tamo. A Abu Dhabi i Dubai pokazat će ti da su, i uz imigrante i tolerantnost, zadržali svoju povijesnu izražajnost i pokazali nevjerojatno ljudsko stvaralaštvo.

Žao mi je Australije, volio bih da mi netko odgovori i uvjeri me da sam u krivu. Svjestan sam da se vjerojatno nisam dovoljno posvetio i da sam subjektivan. Provjeri sam(a).

Razmatranja o socijalnoj Državi

U nastavku slijedi priča kojom sam pokušao doći do srži rasprave o socijalnoj osjetljivosti u društvu...


Jednom davno na velikom imanju živjela su 3 seljaka. Obrađivali su zemlju i živjeli od plodova svog rada. Za obradu zemlje koristili su drvene plugove. Kroz neko vrijeme jedan od seljaka domislio se da bi u radu dosta pomoglo koristiti željezni plug. Međutim, željezni plug je nešto što bi on sâm ili uz nečiju pomoć trebao osmisliti i izraditi. Stoga je predložio drugoj dvojici seljaka da svi troje zajedno počnu izdvajati nešto svog slobodnog vremena za rad na željeznom plugu koji bi u konačnici svima njima koristio.
Druga dvojica seljaka nisu prihvatili prijedlog. Zadovoljni svojim drvenim plugovima, nije im se dalo gubiti vrijeme na izmišljanje nekih novotarija. Seljak koji je želio izraditi željezni plug bio je razočaran ali je prihvatio tuđe mišljenje. U konačnici se sâm upustio u izradu svog izuma. Nakon višemjesečnog mukotrpnog rada napokon je uspio. S obzirom na različite tehnike pri obradi tla, seljaci su tad podijelili zemlju na 3 jednaka dijela. Određeno je da svakom pripada ono što proizvede na svom posjedu. Naravno, u kratkom roku, seljak s željeznim plugom ostvario je veći prinos od ostalih. Čak i od ostale dvojice zajedno. Uz viškove u proizvodnji, njegov životni standard porastao je na svim poljima. Ubrzo je imao i bolji namještaj, odjeću, mjesto stanovanja, itd.
Jedan od ostalih dvojice seljaka primjetio je da je ovaj bogat i počeo prigovarati zašto on ne dijeli ništa od svog bogatstva s ostalima. Da li bi sad nakon svega bogataš u ovakvoj situaciji trebao dijeliti svoje bogatstvo sa ostalima?



Nekome ova prispodoba može nalikovati na današnja pitanja o socijalnoj osjetljivosti u društvu. Imajte na umu da tekst koji slijedi ne uzima u obzir razmatranja socijalne politike pojedine države (Hrvatske, Amerike, Njemačke, ...). Tekst razmatra ideju na razini ljudske civilizacije. "Uzimati od bogatih i davati siromašnima", je li to nešto s čime bi se trebali složiti? Ako da, u kojoj mjeri?

Zašto bi bogati morali davati siromašnima? Kakav to poticaj daje poduzetnim ljudima? "Nemojte ništa raditi jer, što god da napravite, država će vam to uzeti i dati onima koji se nisu trudili ili nisu bili dovoljno sposobni da to naprave sami."

Kako ćemo na taj način ostvariti ikakav napredak?

Međutim, u ovoj prispodobi umetnute su (ne toliko) suptilne razlike od situacije u kojoj se nalazimo danas:


1) U prispodobi su sva 3 seljaka krenula od iste početne pozicije. Privatno vlasništvo kao jedna od okosnica kapitalizma podrazumijeva da roditelji sva svoja posjedovanja daju svojoj djeci u nasljedstvo.

Predstavimo količinu imetka svake osobe jednom varijablom. U našem primjeru to su tri seljaka. Svaki od njih posjeduje razna dobra koja se brojčano vrednuju.
S1 = 1000
S2 = 1000
S3 = 1000

Na početku priče, svaki od njih posjeduje jednako.

Uz nedostatak regulatornih mehanizama, sustav sačinjen od tih varijabli nije stabilan. Što to znači da nije stabilan? To znači da vrijednosti tih varijabli s vremenom divergiraju. Što su trenutne razlike između varijabli veće, to je veća šansa da će u idućem trenutku biti još veće.

Nestabilnost ovakvog sustava uzrokuje ponajprije činjenica da nisu svi ljudi jednako sposobni za privređivanje/preživljavanje. Sposobniji s vremenom imaju više, nesposobniji manje. A ako sposobni ima više i usto posjeduje svojstvo da je sposobniji, to dodatno pospješuje trend raslojavanja. No, osim ovog faktora tu su i mnogi drugi: klimatski uvjeti, ratovi, bolesti, ... i mnogi drugi faktori "viših sila".

Postoji i opcija da prihvatimo inherentnu nestabilnost sustava kao nešto što je jednostavno prirodno i što nema smisla "krpati" raznim institucijama državnog aparata koje su ionako uvijek nedostatne. Međutim, takvim pristupom, kroz period od 100 godina dolazi do situacije gdje efektivno postoje dvije klase ljudi: oni koji imaju i oni koji nemaju. Vladajući i potlačeni. Naravno da pojam "vladajući" u ovom kontekstu nema veze s tim je li netko premijer, kralj, car ili vojvoda. Misli se na ekonomsku moć, koja je na kraju krajeva, jedina relevantna.
Nije problem sam po sebi što jedan čovjek ima moć nad drugim čovjekom. Problem je kad se ne zna odakle potječe ta podjela. Kada je potlačeni inteligentniji, sposobniji, kreativniji i jači od vladajućeg i jedina razlika između njih dvoje je u tome tko je izašao iz čije maternice.
U životinjskim društvima, ovakve anomalije se također dogode ali su brzo anulirane. Kroz svega nekoliko fizičkih obračuna potlačeni ubrzo postaje vladajući i zajednica je u balansu. Međutim, u ljudskom društvu postoje dodatni mehanizmi usmjereni ka održavanju postojećeg poretka vlasti. Ti mehanizmi zatim stvaraju naboj, napetost. Kao brana nametnuta bujici vode. Brana s vremenom neminovno pukne, a kad pukne, šteta je tim veća što je brana originalno bila čvršća. Tu mislim na klasne sukobe, revolucije i ratove koji iz njih proizlaze.

No, nisu problem ni samo ratovi ili sukobi koji će se možda (a možda i neće) dogoditi u budućnosti. Ako društvo za svoje vodstvo ne bira najsposobnije, to direktno znači neoptimalno iskorištavanje ljudskih potencijala, a indirektno povlači demotiviranost i apatiju.

Iz ovih razloga, zapadna civilizacija danas nastoji ulagati u tzv. Društvenu Mobilnost (engl. Social Mobility). Pojednostavljeno rečeno, to je mjera izglednosti da pojedinac tijekom života promijeni svoj imovinski stalež. U praksi to znači prepoznati i ulagati u vrijedne i sposobne ljude iz nižih imovinskih slojeva.
Doduše, društvena mobilnost ne podrazumijeva samo "American dream", odnosno uspon iz siromaštva u bogatstvo. Ako sustav u kojem živimo ne dozvoljava i obrnuti trend, to i dalje ukazuje na probleme.

2)
Druga razlika između prispodobe i stvarne situacije.
Postoji ključan trenutak u prispodobi gdje seljaci raspodijele imanje na 3 jednaka dijela i odrede da svakome pripada što stvori na svom imanju. Danas je ovaj, naizgled jednostavan, potez nemoguće napraviti.
Kada biste Vi, kao živo ljudsko biće bez imovine, odlučili od sutra početi živjeti bez novca, nema načina kako biste to napravili. Ne možete živjeti ni u kakvoj već izgrađenoj nastambi jer to košta. Ako prespavate u prihvatilištu, netko se svejedno brine za financije tog mjesta. Ako odlučite izgraditi svoju nastambu vlastitim rukama, gdje ćete ju napraviti? Na koju god lokaciju da se odlučite, na nečijem se privatnom vlasništvu. Ako odlučite otići živjeti u prašumu, uspijete nekako do tamo doći i tamo se nastaniti, pritom vjerojatno kršite preko 10 zakona o prirodnim rezervatima i bit ćete kazneno progonjeni. Na kraju ćete biti relativno pristojno smješteni u nekoj vrsti zatvora / azila. No, ni taj smještaj naravno nije besplatan jer za njega plaćaju porezni obaveznici.
Štoviše, Vi koštate gotovo čim se rodite. Ako roditelji ne prijave novorođeno dijete, njegovo ime, datum rođenja i još kojekakve podatke nadležnim državnim institucijama u određenom vremenskom roku nakon rođenja, oni su u prekršaju i mogu biti kazneno gonjeni. Ako odlučite da ne želite primati od države blagodati koje Vam ona nudi (npr. cjepivo za svoje dijete), tada također činite prekršaj i dužni se plaćati kojekakve kazne.
Čovjek je jedina životinja koja mora platiti da bi živjela na ovom planetu.

To nije nešto negativno, mogli bismo reći da je civilizacija donijela puno korisnih stvari. Uskraćivanje ovih sloboda je mala cijena za ono što dobivamo zauzvrat. I to možemo uzeti kao zdravo razmišljanje.

Međutim, na koji način današnji čovjek može odigrati ulogu trećeg seljaka? Seljaka koji nije sudjelovao u tehnološkom napretku i nije tražio njegove blagodati. On nema ništa protiv napretka, samo traži da osobno ne bude uključen. Ili da se točnije izrazim, vjerojatno je odabrao napredak u drugom smjeru. Recimo da je umjesto unaprijeđenja tehnike privređivanja hrane odlučio unaprijediti svoju vještinu sviranja gitare. Cijeli život posvetio je glazbi. Gledao je svog imućnog prijatelja i bio sretan zbog njegovih uspjeha. Nije bio ljubomoran i nije tražio ništa od njega. Nastavio je sa svojim životom jednako kao što su, prethodno raskolu, živjeli sva trojica jedno vrijeme. Njegov život je do samog kraja ostao primitivan po pitanju materijalnog dobrostanja, ali se znatno razvio u glazbi. Svoj glazbeni napredak nije mogao unovčiti jer ostala dva seljaka nisu u tome vidjeli nešto vrijedno. Umro je sa 56 godina od upale pluća, dok je bogataš umro od raka sa 89.

Danas nije moguće odigrati ulogu trećeg seljaka. Tada je to bilo moguće jer je treći seljak posjedovao svoju zemlju koja je bila ustrojena za uzdržavanje određene kvalitete života.


Postoje dva razloga iz kojeg se ljudi mogu protiviti uzimanju novca od bogatih i davanju siromašnima. Prvi je se zasniva na razmatranju pojedinačne države i kako će takva politika utjecati na njenu poziciju u međunarodnom trgovanju, kreditni rating, itd.

No, ako razgovaramo o društvu na svjetskoj razini, to nas dovodi do drugog razloga - "free rider problem". Freerideri su ljudi koji ništa ne rade, a lagodno žive na račun drugih koji rade.

Ljudi koji ukazuju na "free rider problem" dijele sličnu sliku o svijetu i o društvu. Sliku koja bi se mogla prikazati alegorijom u kojoj je čovječanstvo - skupina brodolomaca. Skupina unesrećenika na splavi koja pluta oceanom. Kako bi se spasili, svi zajedno moraju veslati. Osoba koja ne vesla, radi dvostruku štetu. Prvo, ne doprinosi brzini same splavi. Drugo, otežava veslanje drugim članovima na splavi i time još i usporava splav. Istovremeno, ona sama profitira od rada drugih. Ako se spase, to će biti dobitak za sve, a ostvareno je zaslugom samo onih koji su veslali. Takva osoba je "free rider".
Ako je "free rider" u ovom slučaju nepovratno ustrajan u neveslanju, prvi sljedeći najisplativiji potez za dobrobit svih je - baciti ju u more. Na taj način je barem jedan od štetnih faktora eliminiran.


Da dodatno pojasnim ovu usporedbu...
Prethodno je bila naglašavana riječ "napredak". Napredak kao ključni razlog zašto ne smijemo uzimati bogatima i davati siromašnima. Objašnjeno je kako je napredak društva nešto iz čega je nemoguće biti izuzet, biti ne uključen. Ako je svaki član društva obavezan sudjelovati u nekom skupu aktivnosti, je li uopće prigodno taj skup aktivnosti nazvati "napredak". Prikladnije bi takav skup aktivnosti bilo nazvati "dužnost" jer ta riječ više odražava nužnost i neizbježnost tih aktivnosti. Ili "dužnost opstanka" u punom nazivu, jer samo "dužnost" može implicirati da su te aktivnosti nametnute od strane vanjskog aktera. (Ovdje je bitno primijetiti da se "napredak" i "opstanak" ne odnosi na pojedinca nego na cijelo čovječanstvo.)
Otuda proizlazi usporedba sa brodolomcima na splavi.


Ali gledajući činjenično stanje stvari, ljudska rasa je davno prešlo granicu brige za opstanak.

Što je prosječnom čovjeku potrebno za život? Novac? Zasigurno ne.
Čovjekove prvenstvene potrebe su: hrana, piće, toplina, izolacija, higijenski uvjeti, kontakt s drugim čovjekom, itd.

U Americi postoji duplo više praznih domova nego beskućnika. U svijetu se proizvodi i svakodnevno baca više hrane nego što je potrebno da se nahrane svi koji gladuju. Nove tehnologije u građevinarstvu omogućuju izgradnju funkcionalnih stambenih objekata u vremenu od nekoliko sati.
Što nam daje očit uvid u to da smo, kao čovječanstvo (!), daleko iza sebe ostavili egzistencijalni stres pred-industrijskog doba.

Ljudi su zamijenili izvornu borbu za očuvanje vlastitog života borbom za očuvanje trenda koji ih je izvukao iz borbe za očuvanje života.

Ali zašto se to saznanje ne očituje na razini države, gradova i pojedinačnih slučajeva?

U Zvjezdanim stazama često se unutar svemirskog broda spominju tehnološki sustavi broda koji zajedničkim imenom sačinjavaju "life support". Kolika razina zaposlenosti (na puno radno vrijeme) je potrebna da bi funkcionirao "life support" svemirskog broda zvanog Zemlja? Specificirat ću da "life support" smatram uzdržavanjem života po mjerilima deklaracije o ljudskim pravima, koja u biti odražavaju ljudske potrebe navedene nekoliko redaka ranije.

Čak i ako se složimo da čovječanstvo, uz pomoć svih tehnoloških dostignuća kojima već sad barata, može obavljati "life-support" uz nisku razinu  zaposlenosti (npr. 20%). I dalje se postavlja pitanje zašto bi jedan čovjek radio, ako četvorica pokraj njega ne rade ništa? Ovo je povratak na "free rider problem".

U pozadini ovog "problema" je generalno razmišljanje da svaki čovjek ima urođenu težnju da ne radi ništa. Taj stav očituje se u uvjerenju da, ako ne postoji nešto što će čovjeka prisiliti na rad, taj čovjek će propasti na svim poljima svog postojanja. Čovjek koji dijeli ovakav stav može razmišljati o utopijskom svijetu u kojem nitko ne treba ništa raditi i vrlo brzo se nervozan prenuti iz takvog maštanja kao da se radi o najgoroj noćnoj mori. Noćna mora u tom slučaju uzrokovana je zamišljenim vizijama debelih ljudi koji 20 sati dnevno leže, jedu, seru i razmnožavaju se... atrofiranih mozgova i mišića.

U svakom slučaju, takva percepcija čovjeka je u velikoj mjeri protivna svim psihološkim analizama zdravih ljudskih individua. Saznanja o čovjeku kao biću, kao životinji koja luta ovim planetom su takva da će čovjek uvijek pokušati unaprijediti svoju okolinu. Uvijek pomoći drugome ako i sâm nije u izravnoj opasnosti, a često i tada. To je nešto što je ugrađeno u nas. Koliko oslanjajući se na znanost, koliko na vlastitu intuiciju, nužno je doći do shvaćanja da su ljudi u suštini dobri.

Koliko god ovakve rečenice zvučale ljigavo i kao da nemaju jasno određen smisao, u suštini je jedan subjektivni osjećaj taj koji diktira u kojoj mjeri će osoba biti zaokupljena "free rider" problemom. Taj subjektivni osjećaj u različitim kontekstima se zamjenjuje pojmovima pojedinčeve percepcije društva/svijeta, percepcije samog sebe i vlastite svijesti, osjećaj povezanosti između sebe i ostalih (empatija, zrcalni neuroni).

Strah od kolektivnog padanja u letargiju i umrtvljenost podsjeća na odraslog čovjeka kojem je cijelo djetinjstvo bila uskraćivana određena slastica. U njemu se stvorio podsvjesni strah od te iste slastice uz rezoniranje: "U slučaju kad bi mi ta slastica postala dostupna u neograničenim količinama, postoji opasnosti da bi ju ja neograničeno jeo. A to svakako ne bi bilo dobro za mene.".
Jednako tako čovjek kojem je u djetinjstvu igra, odmaranje i zgubidanstvo bilo uskraćivano ili predstavljano kao bezvrijedno, s vremenom stvori stav prema tim radnjama kao prema opasnoj slastici. Takav čovjek si ne može vizualizirati da nakon prihvaćanja određenog (dugog) perioda odmaranja i totalnog sveobuhvatnog nerada, on bi se ustao i s guštom rekao: "Idemo delati". Pritom je dužina perioda nerada prouzrokovana i služi isključivo u svrhu rehabilitacije od pogrešnog uvjetovanja u dotadašnjem tijeku života.


Sve ovo može se doimati prihvatljivo, ali mnogi će reći: "Uvijek će postojati poslovi koje nitko neće htjeti raditi."
To je vjerojatno istina. Međutim, nitko nije rekao da bi ljudi koji rade takve poslove trebalo tretirati identično kao i ostale. Glavna postavka je: svaki čovjek ima pravo na "life support", štogod to značilo u vremenu i okruženju u kojem se nalazimo. Za sve iznad "life support"-a, osoba treba pokušati steći profit na slobodnom tržištu upravljanom zakonima ponude i potražnje. Za poslovima koje nitko neće raditi je visoka potražnja, s tima i veća zarada.