Verbalni delikt

Verbalni delikt - zločin učinjen riječima. Ne znam jel se ovaj pojam koristi i za razne vrste javnog vrijeđanja ljudi po osnovama vjeroispovjesti, rase, nacionalnosti... No to nije ni bitno.
Često nazivano i nasilje počinjeno riječima. Što se tiče usporedbe s fizičkim nasiljem, verbalni delikt stvarno jest u nekim stvarima sličan fizičkom nasilju.
Za verbalni delikt potrebna su dva aktera. Delikvent i žrtva.

Ovaj zločin sličan je fizičkom nasilju po tome što kod žrtve stvara osjećaje povrijeđenosti sličnog intenziteta kao nanošenje tjelesnih ozljeda. Međutim, razlika je u tome tko te ozljede nanosi.
Da ovo postane jasnije moramo ući u srž procesa samog zločina.

Delikvent se služi govorom, što znači da proizvodi zvuk. Zvučni valovi stignu do žrtvinog uha i sve do tog trenutka nitko nije povrijeđen. Uho podražaje proslijeđuje mozgu koji iz njih interpretira neke podatke. Mozak, podrazumjevajući da je ispravno interpretirao podatke, zaključuje da se radi o činu agresije i signalizira ostatku tijela da je napadnuto. Tijelo zatim uistinu reagira kao da se nalazi pod stvarnim fizičkim napadom makar se možda u tom trenutku nalazi na masaži ili u jacuzziju. Adrenalin, povišeni krvni tlak, ubrzan rad srca. To je tisućljećima evoluirana priprema za ključnu odluku: bijeg ili borba.

Iz toga je proizašao moj zaključak da ozljede u ovom slučaju nanosi sama žrtva. Odnosno njen mozak. Ako se ustraje u tome da je delikvent kriv zato što je uputio ružne riječi, to znači da žrtvu tretiramo ne kao entitet koji posjeduje slobodnu volju. Umjesto toga tretiramo ju kao jadni mali automat koji vrši jednostavnu funkciju: Kad mu se uputi određen slijed riječi, taj automat pobijesni i radi probleme. I zato je potrebno paziti kako baratati s tim automatom.

Naravno, ironičan sam. Svima je jasno da nisu riječi te koje su povrijedile žrtvu.
Zamislite da na sred trga postavimo stroj koji na zvučnike pušta nasumične riječi iz baze cijelog hrvatskog rječnika. Riječi se odabiru potpuno nasumično u pravilnim razmacima. U jednom trenutku moguće je da će stroj "izgovoriti" kombinaciju riječi slijedno: "Tuđman", "je", "govno".
Pretpostavimo da postoje ljudi koji bi me pokušali udariti ako bi te iste riječi izgovorio pred njima kao čovjek - živo biće. Ako se takav čovjek nađe na trgu u trenutku dok stroj izgovara te riječi, poprilično sam siguran da taj isti čovjek neće razbiti stroj.
Možda i hoće, to bi bilo dosta humoristično.

Što je onda stvarno povrijedilo žrtvu? Činjenica da tvoj kolega, sugrađanin, tvoj "bližnji"... ima takvo mišljenje o tebi. To je ono što je učinilo štetu.
Međutim, ljudi koji dođu do ovog zaključka najviše što mogu osjećati u trenutku verbalnog napada je tuga i razočaranje. Ne ljutnju i agresiju. To je isto kao da udaraš curu zato što ti je rekla da te ne voli. Opet, neki vole i taj đir.


S druge strane, postoje ljudi koji kažu: "Briga me za tuđe mišljenje. Smeta mi beskrupulozno širenje neistine!"

Međutim, ako ja pred većom skupinom takvih ljudi kažem da je 2+2=5, nitko se neće ljutiti. A izrekao sam totalnu neistinu.
Ne, očigleno nije problem u širenju neistine. Smeta nam širenju neistine za koju se bojimo da će drugi ljudi prihvatiti kao istinu.
No, zanemarimo na trenutak činjenicu da previše patimo oko toga što drugi misle o nama.

Cijeli problem verbalnog delikta seže daleko u povjest. U 10 Božjih zapovjedi piše: "Ne reci lažna svjedočanstva."

I sad imamo sliku gdje osoba C ogovara osobu A iza njenih leđa.


Tim činom, osoba C krši Božju zapovijed jer je otuđila osobu A njezinog dobrog glasa, njene reputacije. Reputacija nam je potrebna u životu. Primjerice, ako želiš sklopit dobar posao za osigurat egzistenciju sebi i svojoj obitelji.

Ali, stani malo! Šta je s osobom B? Kakav je to gmizavac, beskičmenjak, lignja, ovca? Jel on igra tu ikakvu ulogu? Jel on krši kakvu zapovijed?
Osobnog sam mišljenja da je osoba B jedini krivac na slici jer je kriva za najveći kriminal, a to je nekritičko razmišljanje.
Primjetite da, ako osoba B ne reagira na riječi osobe C, nikakva šteta nije nanesena osobi A.
Upravo zato što je arhetipična osoba B kroz cijelu našu povijest bila oslobađana krivnje, sada imamo narod kolektivnog obrasca ponašanja koji nalikuje stadu ovaca.

No, spreman sam na ustupak i reći da su u najmanju ruku osobe B i C jednako krive za kriminal otuđivanja dobrog glasa osobe A.


Što znači da, kada novine izdaju pogrdne riječi o nečijoj vjeri... uz ubijanje onih odgovornih za izdavanje takvih novina, radi konzistentnosti nužno je poubijati i sve one koji su čitanjem bili pod utjecajem takvog sadržaja.


Na osobnoj razini...
Na primjer, nalazim se u blizini osobe koja izrazito ne voli kad ljudi drže prekrižene ruke. Procjenim da li bih bio u opasnosti kad bih prekrižio ruke pred takvom osobom. Ako mislim da bih, onda ruke držim spuštene dolje. Ako mislim da će osoba biti samo lagano iziritirana, onda prekrižim ruke kad mi dođe potreba za tim.

S druge strane, ako meni netko dođe na ulici i opsuje mi onoliko koliko mu vokabular dozvoljava. Moj mozak je primio te zvučne signale, procesuirao ih i proveo semantičku analizu te zatim provjerio koliko se te informacije uklapaju u kontekst konstruktivne komunikacije. Na temelju toga zatim mogu odlučiti je li taj zvuk bio nešto na što trebam reagirati, ili samo šum... kao škripanje tračnica tramvaja u udaljenosti. Ovaj proces dogodi se automatski, nesvjesno i u djeliću sekunde.
Slične algoritme koristi Gmail kad određuje što će svrstati u SPAM, a što u INBOX.

Da mi je jako bitno kakvo ta konkretna osoba ima mišljenje o meni onda bih se osjećao loše, no ne bih mogao pobjeći od činjenice da sam JA taj koji vršim nasilje nad samim sobom time što gajim iracionalnu potrebu da se svidim toj osobi na ulici.


Hoćeš li ismijavati tuđu religiju je isto kao i hoćeš li ismijavati dijete koje se boji da će se utopiti u plitkom bazenu. Ljudi imaju tu potrebu. Međutim, hoće li to ismijavanje potaknuti dijete da uđe u bazen? Ja mislim da neće. A ako dijete ima pristup kalašnjikovu, možda će ga potaknuti da ga iskoristi.

Uživajte.