Sreća

U jednom znanstvenom eksperimentu radilo se ispitivanje nad dvije skupine ljudi.

Jedna skupina bili su ljudi koje njihovi prijatelji i poznanici smatraju generalno sretnima. Oni sami sebe također smatraju sretnima. Sretnijima barem od većine ostalih.

Druga skupina bila je suprotna. Oni za koje se smatra da su nesretni, mrzovoljni, pesimistični, itd.

Pred svakog od ovih ljudi bio je iznešen isti zadatak koji su rješavali samostalno.

Svaki od njih dobio je dnevne novine. Zadatak je bio u što moguće kraćem vremenu prebrojati sve fotografije u dobivenom primjerku novina.

Nesretna skupina riješila je zadatak u prosjeku za minutu.

Sretna skupina riješila je zadatak u prosjeku za 10 sekundi.



,,ǝɾᴉɟɐɹƃoʇoɟ Ɛㄥ ǝs ǝzɐlɐu ɐɯɐuᴉʌou ɯᴉʌo n 'ᴉʇɐɾoɹq ǝʇᴉuɐʇsǝɹԀ,, ʌolsɐu ᴉʞᴉlǝʌ ǝɾ oɐsᴉd ᴉɔᴉuɐɹʇs ɾoćǝɹʇ ɐN

:ǝɾuǝšǝɾɹ

10% mozga

Izmišljotina je ona priča da ljudi koriste samo 10% mozga. Ali ipak, ima nešto nemjerljivo u tome da ljudi ne iskorištavaju svoje kapacitete.

Tko se ikad susreo s ovakvom napravom, ostatak teksta će mu možda imati smisla...

Bit ove sličice nije puhanje balona nego čep. Čep ima prozirnu plastiku s gornje strane. Unutar čepa nalazi se kuglica (pikulica). Kad čep stoji uspravno, iznad pikulice je prozirna plastika, a ispod pikulice je reljef. Reljef se sastoji od ravnih površina i malih kanalića koji su kao umanjeno riječno korito. Kad se kuglica nalazi na ravnoj površini podložna je svim trzajima i nestabilna je. Kad uđe u korito, može se gibati samo naprijed-natrag po tom kanaliću.

Rekao bih da se nešto slično događa u ljudskom mozgu.

Kretnja kuglice po reljefu predstavlja tok misli unutar čovjekova uma. U trenutku kad je kuglica na jednom mjestu, razmišljamo o jednoj stvari.

Isto kao što se kuglica neće instantno teleportirati na neko udaljeno mjesto, tako će i čovjekova iduća misao biti na neki način nastavak na njegovu trenutnu misao. Pa kažemo da se kuglica pomaknula, a naša misao se transformirala u neku drugu misao.

Čovjek kad se rodi, njegov um je ravan reljef. Kroz život učimo i podučavani smo gurati lopticu po određenim trasama. Što loptica više puta prođe određenom trasom, na tome mjestu stvara se korito. Nakon nekog vremena, bez ikakvog truda upravljanja lopticom, ona će sama proći istom trasom koju je već mnogo puta odvozila.

I to je sasvim nužno i dobro. Moramo uspostaviti neke prepoznatljive obrasce misaonih procesa. Primjerice, naš mozak i naše misli moraju napraviti značajan zaokret u trenutku kad smo namjeravali istrčati na opasnu nepreglednu prometnu ulicu. To su neki osnovni obrasci koji nas drže na životu, bez takvih uvjetovanja smo invalidi.


Ali također postoji cijeli spektar kompleksnosti reljefa koji mozak može poprimiti i koje možemo primijetiti u ljudima oko nas.

Ako je reljef jednostavan, čovjekove misli često teku istim slijedom. Iz dana u dan promišljamo o istim stvarima, i uvijek dolazimo do istih zaključaka. Budući da uvijek iz istog pitanja dođemo do istog zaključka, postali smo sigurni u svoje stavove. Loptica se kreće dubokim koritom koje svakim danom postaje sve dublje.

Kompleksan reljef automatski povlači da loptica nije putovala stalno istim putevima. Samim time, ni jedan od postojećih kanala nije suviše dubok. Plitki kanali uzrokuju to da je čovjek nesiguran u svoje stavove.

"Misaoni reljef" mekan je u mladosti. Postaje tvrđi u starosti. A oblikujemo ga sami, svaki dan.

Reljef sa svega nekoliko linijskih udubina može biti savršeno funkcionalan da nas provede od jutra do sutra kroz radni dan i međuljudske odnose. Zašto ga onda mijenjati?

Nipošto ga ne treba mijenjati. Nije to nužnost. Situacija je takva da ljudi sami od sebe znaju dobiti takve porive. Možda im život postane dosadan. Što god to značilo... U svakom slučaju, radi se o potrebi da svoju životnu igru učine zanimljivijom i zabavnijom.


Lako je, dakle, dok si dijete. Kako raditi na svom misaonom reljefu kao odrastao čovjek? Igrati se s gore opisanom igračkom može biti jako frustrirajuće. Loptica nikako da ode tamo gdje želiš. Uvijek upadne u kanal, a često i u kanal koji nisi ciljao.

Treba računati na to da možemo stvarati nove kanale. Samo trebamo dovoljno često vozati kuglicu neistraženim teritorijem.

Ali kako to postići?
Jedan od načina koji se meni jako dopada istražuje neistraženi teritorij koji se nalazi između dva koja su već istražena. Moglo bi se raspravljati da u taj opis spada sav neistražen teritorij.

Treba dvije vrlo poznate utabane (ali vrlo nepovezane) pozicije iznenada na jednostavan način dovesti u isti kontekst. Dva toka misli kojima smo često kročili, a smatrali smo ih dotad potpuno nepovezanima, treba jednim potezom, jednom mišlju smisleno povezati i dovesti u isti kontekst. I doživjeti čuđenje. Reagirati iskrenim smijanjem.

Na taj način smo dva kanala povezali najkraćom linijom. Došli smo na ravnu podlogu točno između njih. Tamo se vjerojatno nećemo dugo zadržati. Upast ćemo natrag u neki od kanala. Ali bilo je zabavno.

Ako takve stvari ponavljamo, na tom mjestu stvorit će se novi kanal. Teritorij istražen. Potraga za novim.

Tu se radi o spajanju nezamislivih pojmova. Oksimoron je omiljeno stilsko sredstvo.

Istočnjaci su imali jako razvijem smisao za takvu vrstu komunikacije. Veliki mistici su se često suočavali s tim da ih njihovi učenici ispituju razna pitanja o životu. Međutim, kad bi osjetili da je pitanje suviše duhovno, npr: "Učitelju, koji je smisao života?", promptno bi reagirali nekim najprostijim, najseljačkijim odgovorom.
Iz jednog izvora odgovor je bio "a dried bum scraper", što je u prijevodu osušeni štap za brisanje guzice poslije sranja. (Navodno nisu koristili wc papir, nego štap... :o)

Jer, važnije od odgovora na pitanje je da se sugovornika izbaci iz dubokog korita duhovnih misli u kojem se trenutno nalazi. I dovest ga na ravnu podlogu, na nestabilnu podlogu, kako bi preoblikovao svoj um.

Često ljudi, koji su bili smatrani inteligentnima u mladosti, u starosti kao da "poglupe". Bake su samo zainteresirane za to jel unuk gladan. Jel stolnjak ispeglan. Dedeki drže prodike o tome kako svijet nije kakav bi trebao bit.
Imao sam i prilike upoznati jako stare ljude koji nisu upali u taj žrvanj. Jedan stari pokojni ETF-ovac, obiteljski prijatelj, bio je "živ" do smrti. Nakon što mu je dijagnosticiran rak i procjenjeno još par mjeseci života, bio je navratio do mene da mu skinem neke piratske programe. AutoCAD i tako neke. Nešto je projektirao.

Bilo bi mi neizmjerno drago raspravljati s 80-godišnjakom o novo otkrivenom planetu kojeg je otrkio NASA-in Kepler.
Ili o Facebooku, Googlu, BigData, umjetnoj inteligenciji ili o kvantnoj fizici.

Drugi način istraživanja mozga su navodno halucinogene droge s kojima je eksperimentirao Huxley u knjizi Vrata Percepcije.