Why I Am Not A Christian Parody

Prvo što asociram s Crkvom nije nešto pozitivno i koliko god puta pogledao wikipediu i u njoj našao 86% katolika, ne poznajem baš puno katolika. Mi smo nešto drugo, djeca činjenica koja su zaboravila na mitove i pokušala doslovno interpretirati ekspresioniste prošlosti. Ljudi postaju ateisti, isto kao što je i slikarstvo puno prije osjetilo taj trend i prestalo stvarati biblijske motive u želji da se oslobodi opijuma. Ipak, i “ja sam katolik” na neki način i sekundarno, Crkvu asociram prema pozitivnom. Što mi je ostavila na neki način, kao najbitnije?

Bertrand Russell je u svom eseju Why I Am Not A Christian izrugao argumente postojanja Boga, i gledajući iz perspektive znanstvenog materijalista ti se argumenti mogu pobiti logikom.

Kaže da je većina vjernika više emocionalno privržena religiji i Bogu, jednostavno zbog navike iz djetinjstva i želje za Velikim Bratom koji će ih čuvati. Ali, isto tako su i ateisti privrženi svom vjerovanju kroz dva empirijska promatranja: svijet je preslučajan i nepravedan. I, svijet je zao.

Argument dizajna pobijen u eseju govori da je svijet dizajniran točno takav kakav sada jest i da s bilo kakvim sitnim promjenama ne bi bio dobar i održiv. Vjerojatno su ovome najviše privrženi vjernici suprotstavljajući se ateistima s druge strane mosta, i oni bi argumentirali ovako nekako:

”Argument dizajna održiv je po prinicipu ‘roditelj-dijete, Bog-ljudi’. Isto kao što roditelj nije kriv što dijete na početku ne zna hodati pa pada, tako ni Bog nije kriv što ljudi u svom neznanju i nerazvijenosti čine zlo. Sustav nam se čini slučajan i nepravedan zbog našeg neznanja o njemu.

Bića na ovom planetu doživljavaju procese prikladne za njihov stadij razvoja i zlo je kao faza u tom procesu potrebno. Ne odustajem od Boga ljubavi. A nepravednost možeš poništiti već i konzervativnim crkvenim stajalištem o životu nakon smrti ili hinduističkih ponovnim rađanjem u ljudskim tijelima i nastavkom razvojnog procesa, vjerojatno birajući puno inteligentniji između ova dva.”

Ateist: “Ali, to zaista nije nešto dokazivo! Nastupaš iz nadmoćnog crkvenog stava.”

“OK, ‘ajmo onda prema dokazivome. Ako je sustav slučajan i nepravedan gledajući s najviše razine, počneš shvaćati da i bez truda, slučajno, možeš biti nagrađen i suprotno. Demotivacija je razarajuća i takav sustav nužno propada. A ovaj naš sustav se razvija i zbog toga ne može biti slučajan.”

“Da, ali zašto bih prihvatila da neće propasti? Ako smatram da će propasti, tvoji dokazi padaju. Napredak, ako uopće postoji gledajući s više razine, postoji isključivo zbog darvinizma, a glavni pokretač svega je nagon za preživljavanjem! Taj nagon je doveo do nastanka čovjeka, a ne nekakva želja savršenog bića koje sjedi na oblaku.”

“Ali kolika je vjerojatnost nastanka života na Zemlji, s time i nastanka čovjeka?”

“Beskonačno mala vjerojatnost nastanka života po kombinacijskom principu ne može pokazati nužnost Boga, jer iako je vjerojatnost vrlo mala, proces rekombiniranja mogao se izvesti bezbroj puta i u konačnici kroz dugi period dovesti do života!”

“Gledajući životinjsko carstvo, darvinizam i prilagodbe su vrlo održiv model. Ali kod čovjeka, ipak moraš uvesti nove koncepte. Napredak pojedinih aspekata ljudskog društva kroz povijest postoji, zar ne?”

“Da, ali on se mogao dogoditi i u slučajnom sustavu. Jedna je osoba mogla nagon za preživljavanjem, slučajno, sublimirati u viši nagon koji joj osigurava prednost.”

“Djelovanje jednog slučajno sublimiranog pojednica u slučajnom sustavu na kraju će isčeznuti zbog nemogućnosti savršenog prenošenja!”

“Netočno, on može djelovati na bezbroj osoba i bez obzira što je nemoguće sve prenijeti, djelovanje je moguće održati.” Vjernik šuti… Uranja u tuđe riječi:

“OK, u pravu si! Ali neke promjene i brzina asimiliranja znanja ljudi na potpuno udaljenim i nepovezanim mjestima ne može se objasniti darvinizmom. Psihološka znanost je dokazala da nove generacije puno brže asimiliraju u prošlosti stečeno znanje i zato moramo uvesti koncept kojeg psihoanalitičari nazivaju kolektivno nesvjesno, a poneki podsvijest.”

“To je jasno! Vjerujem u kolektivnu svijest, čak i u kolektivno nesvjesno, ali to ne dokazuje Boga.”

“Zamisli Mozartovu skladbu. Ako se opseg tonaliteta kreće u dvije oktave, a imamo tisuću tonova u skladbi, mogućih kombinacija skladbi je 14 na 1000. Ovaj broj je gotovo beskonačan. Pod pretpostavkom da priznamo harmoničnost i jedinstvenost Mozartovih skladbi, uzimajući u obzir da koristimo sve resurse našeg mozga (koliko vremena nam treba da riješimo test inteligencije 1*) i već razvijene modele harmonije u kolektivnoj svijesti (2*), u slučajnom sustavu u razdoblju jednog života nije moguće stvoriti tako nešto jedinstevno. Život na Zemlji je mogao nastati u slučajnom sustavu zbog beskonačnog vremena kojeg je imao na raspolaganju. Ali čovjekovo djelovanje je vremenski ograničeno, pa ipak na izvrsnim primjerima pokazuje da, iako je vjerojatnost za to vrlo mala, stvara „male živote“. To nas dovodi do nužne činjenice da postoji savršena matrica „iznad“ nas, matrica savršene inteligencije u koju neki pojedinci mogu prodrijeti u pojedinim oblicima, a svi ljudi u općenitom obliku. Neglupa osoba shvatit će da katolik ovo naziva Bogom.

1*Test ineteligencije ima kombinacija: broj pitanja x broj ponuđenih odgovora i taj broj najčešće ne prelazi brojku 1000 ili 10 na 3. Ipak, za takav test čovjeku je potrebno oko pola sata do sat vremena. I iako se složenost algoritma smanjuje ako se upotrebljava navođenje, nitko od ljudi ili kolektivna svijest nisu Mozarta mogli navoditi na njegove jedinstvene skladbe.

2*Razvijeni modeli u kolektivnoj svijesti su oni koji nam omogućuju da operiramo puno brže nego koristeći linearni mozak. Primjeri za to su igranje nogometa, učenje jezika u ranom djetinjstvu, refleksi koji nas čuvaju od povreda, određeni skup “emocionalne inteligencije”.

Bog postoji i sustav nije slučajan. I nije slučajno što su najveći mislioci naše povijesti vjerovali da su umjetnost i znanost najviša zanimanja. Zaista, s njima je ljudska vrsta često u dodiru s Bogom.”

Ateist zašuti. Činilo joj se da je vjernikovo objašnjenje nelogično povezivanje činjenica. I vjernik zašuti, osjećajući se kao pravi Inkvizitor.

Ali pravo pitanje koje se ovdje postavlja nije pitanje o postojanju Boga, nego možemo li ga mi pronaći u svojoj okolini? Jesu li vjernici zaista vjernici, ili su i oni poput ateista?

Većina ateista ipak nisu ateisti zbog savršene inteligencije koju posjeduju, nego zbog emocionalne vezanosti za svijet nepravde i religiju koja ne zna objasniti tu nepravdu. Ne vole Crkvu ili neku drugu religioznu instituciju, ne vole ovaj svijet ili su obdareni tako savršenim mozgom da ih možemo nazvati racistima.

Ne voljeti Crkvu i nijekati Boga po doslovnoj interpretaciji Biblije je razumljivo, ali i takvi ljudi ostaju u sustavu koji im se ne sviđa i ipak gledaju kroz religijsku prizmu.

Što nam je sve to religija ili Crkva skrivila? Svašta. I obuzme nas ponekad vrući bijes sjećajući se prošlih i sadašnjih radnji strašnih i izopačen crkvenih osoba. I kad prvi val osjećaja prođe, osjetiš zrak oko sebe i zastaneš na trenutak… Možda shvatimo da oni nisu krivi. Ne znamo kroz što su prolazili i koliko im je bilo teško. Ne trebamo ovo miješati sa slaganjem ili opravdavanjem. Shvaćamo. Zli ljudi postoje, ali rijetko postoje oni koji su svjesno prolazili proces postajanja zlima. Za nas je olakšavajuće razumjeti zašto je netko upao u crnu rupu zablude. Bez obzira na to, takvim osobama ne treba dozvoliti djelovanje mržnje i nepravde. Naše djelovanje ne smije biti pasivna ljubav.

I mnogi nevjernici vjeruju u iznimnost velikih začetnika religija, a samo vrijeme opstajanja njihovih ideja čvrst je znanstveni dokaz za to. Njihov duh je prvim studentima tragateljima bio toliko blizak da su ga zadržali u svojim srcima. Ipak, nakon nekoliko generacija, u populaciji neobrazovanog i uglavnom nerazvijenog naroda prošlosti lako je bilo odabrati krivog poglavara. Oni su nužno ponekad bili izvrgnuti velikim i sjajnim navalama inspiracije i našli od toga pokoju izvornu istinu. Pokoju s naglaskom, jer vjerojatno su se tada počeli osjećati posebnima, odabranima od samoga Boga, podcjenjujući ostale i nerazumijevajući sustav. Ljubav prema njima samima je rasla, u svojoj mašti oni su bili istinski kraljevi ovoga svijeta. U sebi videći posebnost, promatrali su kod drugih neshvaćanje baznih učenja i podcijenjivali. Gledali ih kao životinje, niža bića - opasna, istovremeno korisna. Što se probudi u poglavaru bez potpune istine i prave ljubavi prema čovječanstvu? Budi se žeđ za moći. Takav čovjek osjeća strašnu potrebu da provodi svoju volju koju smatra direktnom Božjom voljom. Sebe i svoje krive interpretacije smatra Božjom rukom i svi koji ne misle kao on ili mu se ne pokoravaju, za njega su izopačeni i sotonski.

Zaboravlja da su svi ljudi Božja djeca, vrijedni ljubavi. Takve osobe su vrlo opasne. Osjećaju se opčinjeno i duhovno, a svoje ideje ne propuštaju kroz osnovne testove ljubavi, morala, a nakon toga i logike.

Takvi su poglavari mijenjali neke izvorne zapise u Bibliji, krivo ih interpretirali i krojili običaje religija. Takvi ljudi stvorili su Inkviziciju i zbog takvih ljudi budi se mržnja prema katoličanstvu i religiji općenito. Oni su kočili napredak čovječanstva zbog toga što su sebe smatrali jedinim Božjim sinovima, odabranima, egoistično i bez ljubavi u želji da zadrže to mjesto.

Ti nevjernici-zbog-Crkve zapravo nisu ateisti i lako postaju agnostici.

Drugi ateisti su oni koji su se razočarali u svijet, “uviđajući” njegovu zlobu i nepravednost. Prosječni katolik smatra da smo se svi rodili “jednaki” i imamo jedan život da bismo odredili poziciju u vječnom zagrobnom životu. Možemo li tu pronaći pravednost? Moramo li onda priznati da Bog postoji, ali nije stvorio pravedan svijet? Zar želimo potvrditi da su neki slučajno rođeni s nekim nadarenostima? Da se dijete rodi bolesno, umre i nastavi vječni zagrobni život i da ćemo takve pojavnosti nazvati pravednima? Ako ovaj svijet želimo gledati pravednim, čovječanstvo moramo promatrati ili kao jedno ili uvesti koncepte više šansi života. Jedino tako je svijet ipak možda pravedan. Jednostvno, istinitije mi je zamisliti da sam se rodio s ovim darovima jer sam na njima u prošlosti radio. Vjerovati da imam beskonačno mnogo šansi da ostvarim svoje želje. Zapitkivati se. Isprobati ostaje li u takvim novim okolnostima mjesta za Boga. Biti hrabar, jer to je jedini način da shvatimo istinu. Igrati se. Jedino tako možemo pronaći istinu koja je prava za nas, a koja će nas na kraju dovesti do susreta s Istinom.

A istinska vjera u postojanje Boga je prva i bazna pretpostavka koja će nas natjerati da istražujemo zakone i principe ovog univerzuma. I religija, ona drži tu baklju o postojanju Boga. Koliko blistavu, nebitno. Mnogi ju zahvalno ostavljaju sa strane i zamjenjuju drugom kako bi dosegli ono što traže.

Znati Boga. Kakva bi to blistavost bila!