Kakvu igru želimo

Futsal je igra u kojoj igrač jako teško može dobiti crveni karton zbog prekršaja. Čak i kad se radi o jako gruboj igri, najčešće je najstroža kazna žuti karton.
Netko od igrača može prigovoriti: "Trebalo bi to promijeniti. Ne bismo smjeli igrati tako grubo."

Ovakvi prigovori ne nailaze na plodno tlo. Česte reakcije su:
1) "Danas kao ekipa ne možeš gotovo nikoga pobijediti ako ne igraš čvrsto."
2) "Gle tko se javio! Imaš 100 kila i kad si u igri samo se kršiš. Počni od sebe i prestani igrat grubo, pa onda drži prodike. Licemjeru!"
3) "Ti se žališ samo zato što si mali i mršav i ne možeš podnijet mušku igru."

Po ovakvim reakcijama zaključujem da je došlo nesporazuma. Prigovor je bio usmjeren protiv pravila igre, a sugovornik je taj prigovor razumio kao prijedlog za nogometnu taktiku.
U ovom primjeru očigledno je da prigovor nije namjenjen poboljšanju rezultata pojedine ekipe. Niti poboljšanju igre u okvirima postojećih pravila.
Prigovor je glasio: "Trebamo promijeniti pravila igre inače će netko nastradati!"


Ovakvu vrstu nesporazuma često primjećujem u raspravama socijalizam vs kapitalizam.

Socijalisti govore: "Treba u većoj mjeri osigurati egzistenciju običnog čovjeka."
Kapitalisti kažu: "To je put u sigurnu propast."

Kao da izneseni prijedlog podrazumijeva to da pojedina država postane socijalno osjetljivija jer je to strategija uspjeha u međunarodnom trgovanju.

Reakcije 1,2,3 i njihovi ekvivalenti često su upućene zagovarateljima socijalizma: "Priča o socijalizmu, a koristi iPhone."
To je sasvim isto kao i reakcija broj 2 s početka teksta.
Ili u drugačijem obliku: "Bogat si, a propovijedaš socijalizam. Ajde ti prvo svoje novce podijeli, pa onda pričaj."

Reakcija broj 3: "Pričaš o socijalizmu samo zato što si siromašan i neobrazovan i iz toga vidiš samo vlasitu korist."

Vjerojatno zato ni jedan inteligentni podupiratelj socijalne osjetljivosti u društvu ne fokusira svoje ideje na politike pojedine zemlje, nego društva općenito.


Ako smo razriješili ovaj nesporazum i zadržimo se na usporedbi s nogometom, onda možemo povesti pravu raspravu...

Netko će reći: "Da se svih ovih godina u cijelom svijetu igrao taj 'socijalni' nogomet, danas ne bi imali Messija, Cristiana Ronalda, Ibrahimovića, ... Upravo je taj pritisak učinio njih boljima i svaki njihov potez učinio vrijednijim."

Sasvim se slažem.

No, tko zastupa takvo stajalište, trebao bi u njemu biti konzistentan. To znači, nema zgražanja nad vijestima da je čovjek koji ne može prehraniti svoju obitelj nožem izbo prolaznika i ukrao mu 200 kn iz novčanika.
Umjesto zgražanja, pobrini se da svojim dijelom sufinanciraš državnu policiju da te zaštiti od očajnih delikvenata. Ili, ako spadaš u bogatije slojeve, uz to uplati i privatnu zaštitu. Alarmne sustave na kuću i privatne zaštitare. Pazi kojim kvartovima se krećeš i općenito provodi što manje vremena na otvorenim gradskim površinama. Jer u gradu ima svakakvog probisvijeta i svakim danom ga je sve više.
I nema više čuđenja i snebivanja nad kriminalom. Prihvatio si to kao svoju svakodnevicu i naučio plivati u takvim vodama.

Ne možemo se čuditi ko pura dreku kad vidimo broj ovisnika, kriminalaca i zatvorenika u odnosu na materijalne uvjete života u kojima su ti ljudi odrasli.
Osobno, da nemam način za pronaći hranu, ukrao bih. Kad bi me netko pokušao spriječiti, ubio bih ga. Što je najgore što mi mogu napraviti?

Primjera ima bezbroj. Kao recimo... mjesec dana porodiljnog. Mjesec dana s novorođenim djetetom, pa nazad na posao.
Sva istraživanja u neuro-znanostima ukazuju na važnost prve 3 godine života kao perioda najznačajnijeg razvoja ljudskog mozga i na utjecaj majke u tom periodu.
Od tisuće takve djece, otkud nam pravo čuditi se kad 12-godišnji mirni, tihi, poslušni, introvertirani dječak jedan dan dođe u školu s pištoljem i poubija nekoliko svojih kolega i nastavnika?


S druge strane, mogli bismo reći, na svijetu već ima toliko milijardi ljudi. Čak i uz ovako rigorozan selekcijski pritisak, svakim danom nas je sve više.
Nije ni čudo da će nekolicina od tolikog broja ljudi puknuti pod tim selekcijskim pritiskom i izvesti neki eksces koji će zatim završiti u svim novinama pa da protivnici kapitalizma imaju šta uzvikivati u parolama.

Apsolutno.

Ovo nije jadni pokušaj nabijanja krivnje vladajućim strukturama. Zbilja smatram da je svejedno igrali mi blagu ili oštru verziju nogometa. To je stvar kolektivnog ukusa.
A kolektivni ukus je takav da 10 sekundi reklama za vrijeme SuperBowla košta $1,000,000. Deset sekundi na istoj televiziji u vrijeme egzibicijske All-Star utakmice košta nekoliko puta manje.
Ukus je takav da volimo da se igra "kao da život o tome ovisi". Tako smo organizirali i naše životne zajednice. Potrebno je svakodnevne aktivnosti izvoditi "kao da ti život o njima ovisi".
Inače si klošar.


Kao civilizacija možemo živjeti poput leptira. Svega nekoliko dana lepršavosti, čudesnih boja, raznih plesova i pirueta. Ili kao kornjača, stotinama godina polaganog hoda, gdje je svaki dan gotovo isti kao prethodni. Život kornjače nije bolji od života leptira niti obratno.

Dobar primjer su stare primitivne civilizacije i razni domorodci kao oličenje održivog razvoja. Dijete se podučava da lovi divljač. Njegov otac, djed i pradjed su također bili lovci, a njegova djeca, unuci i praunuci će također biti lovci na divljač. I tako unedogled. To su civilizacije koje su trajale puno duže od ove u kojoj živimo danas. Za dobiti bolji dojam o takvoj vrsti života dobro posluži fun fact da je Kleopatra živjela bliže lansiranju novog iPhona6 nego izgradnji prvih piramida.
Tadašnja civilizacija predstavlja život kornjače i u njemu ne postoji ništa inherentno plemenito ili vrijedno divljenja. Štoviše, nema ništa časno i dobro u konceptu održivog razvoja općenito.

No, također nema ništa plemenito u tehnološkom razvoju. U putovanju oko Zemlje za svega nekoliko sati. U naseljavanju drugih planeta. Produživanju ljudskog životnog vijeka. U poboljšanju kvalitete života kroz genetski inženjering. Umjetna inteligencija neće izroditi smisao ljudskom postojanju. Nema ništa fundamentalno vrijedno ni u jednom od tih postignuća ako se nismo zabavili u procesu postizanja.

Šta ne valja s ekonomijom? (Priča za laku noć)

U nekom trenutku u posljednjih par godina, Španjolska je imala nezaposlenost mladih na razini od 50%! (*Mladi = mlađi od 28 godina ili tako nešto)

To je otprilike 5 milijuna ljudi.
Jesu li tih 5 milijuna ljudi idioti, neintelignetni i nesposobi osigurati vlastitu egzistenciju? Vjerojatno nisu svi. Svejedno, nisu u mogućnosti pronaći posao za koji bi primali plaću.

Bilo kako bilo, veći dio od tih 5 milijuna ljudi nije bez krova nad glavom i ne gladuju. Nisam upućen, ali mi se čini da životni standard i nije tako loš. Održana je određena razina kvalitete života.
Kako je to moguće?

Netko će reći da žive na dug. Država se zadužuje. Kod koga se zadužuje? Recimo kod nekih dobrostojećih zemalja, npr. Njemačka.

I recimo sad Španjolci odluče da ne žele više živjeti na dug, pa kažu:
- "Dragi Nijemci, što mi možemo napraviti za vas da vam se odužimo?"
- "Većinu dobara koji su uvjetovani vašim geografskim položajem (voće, turizam, prometnice, ...) su već u našem vlasništvu (op. a. ne mora biti točna informacija). Tako da... budimo realni, gotovo ništa nam ne možete ponuditi...
...
U biti, nije istina... Uvijek možete biti inovativni. Smislite nešto što bismo mi htjeli koristiti, pa nam to prodajte. Osnujte startupove, budite inovativni!"
- "U redu. Kolege Španjolci, čuli ste Nijemce. Brzo smišljajte što bi Nijemci željeli koristiti i što im mi možemo napraviti i ponuditi! U suprotnom će oni s vremenom ukinuti sva poslovanja s nama."

Uz nekoliko desetaka uspješnih pokušaja i mnogo više neuspjelih, nakon nekoliko godina stvari i dalje nisu drastično promijenjene. Nijemci odluče:
- "Ovi Španjolci su niškoristi. Samo im dajemo, oni ništa ne vraćaju. Gotovo je. Prekidamo daljnje kreditiranje Španjolske."

Španjolska nema novca uvoziti stvari iz Njemačke i nema kapitala za oživljavanje vlastite ekonomije. I tone u ponor, nazad u srednji vijek.

Nijemci počnu gomilati zalihe. Sva dobra što su nekad bila namjenjena za Španjolsku, sad više nemaju odredište.
- "To nije problem. Viškovi u proizvodnji? Potrebno je samo smanjiti proizvodne kapacitete. Ne trebamo 1000 automobila dnevno, treba nam 600 automobila dnevno. Smanjimo radnu snagu, podijelimo nekoliko otkaza i sve je na svom mjestu."

Nakon godinu dana, nezaposlenost u Njemačkoj - 20%.
- "O! Što je ovo? Postali smo Španjolska? Postali smo lijenčine? Japanci proizvode bolje i jeftinije? Povećat ćemo broj radnih sati tako da povećamo učinkovitost. To će nas vratiti na stare staze prosperiteta."

Veći broj radnih sati po zaposleniku znači da posao koji je radilo 5 ljudi, sada može obavljati 4 čovjeka.
Nakon još dvije godine, nezaposlenost se podignula na 30%.

- "Problem je u tome što nismo dovoljno inovativni. Trebamo nove tehnologije da bi obnovili ekonomiju. Svi razmišljajte, što ljudima treba, a nije im već dostupno? Kad bismo imali takvih projekata, povećali bismo zaposlenost i potaknuli protok kapitala. Samo budite uporni.

Naravno, ne zanimaju nas kratkoročna, jednokratna, Caritas rješenja. Ne možemo gledati na potrebe i želje siromašnih. Takvo razmišljanje je krasno i plemenito, ali neće potaknuti ekonomiju. Trebamo saznati što želi ili što treba čovjek koji posjeduje novac. Na taj način potaknuti da novac krene od njega. Jako razmišljajte... Što bi bogati ljudi bili spremni platiti, a nije im već nadohvat ruke? Kad otkrijemo odgovor na to pitanje, uzdignut ćemo ekonomiju naše zemlje. Na neko vrijeme."

Verbalni delikt

Verbalni delikt - zločin učinjen riječima. Ne znam jel se ovaj pojam koristi i za razne vrste javnog vrijeđanja ljudi po osnovama vjeroispovjesti, rase, nacionalnosti... No to nije ni bitno.
Često nazivano i nasilje počinjeno riječima. Što se tiče usporedbe s fizičkim nasiljem, verbalni delikt stvarno jest u nekim stvarima sličan fizičkom nasilju.
Za verbalni delikt potrebna su dva aktera. Delikvent i žrtva.

Ovaj zločin sličan je fizičkom nasilju po tome što kod žrtve stvara osjećaje povrijeđenosti sličnog intenziteta kao nanošenje tjelesnih ozljeda. Međutim, razlika je u tome tko te ozljede nanosi.
Da ovo postane jasnije moramo ući u srž procesa samog zločina.

Delikvent se služi govorom, što znači da proizvodi zvuk. Zvučni valovi stignu do žrtvinog uha i sve do tog trenutka nitko nije povrijeđen. Uho podražaje proslijeđuje mozgu koji iz njih interpretira neke podatke. Mozak, podrazumjevajući da je ispravno interpretirao podatke, zaključuje da se radi o činu agresije i signalizira ostatku tijela da je napadnuto. Tijelo zatim uistinu reagira kao da se nalazi pod stvarnim fizičkim napadom makar se možda u tom trenutku nalazi na masaži ili u jacuzziju. Adrenalin, povišeni krvni tlak, ubrzan rad srca. To je tisućljećima evoluirana priprema za ključnu odluku: bijeg ili borba.

Iz toga je proizašao moj zaključak da ozljede u ovom slučaju nanosi sama žrtva. Odnosno njen mozak. Ako se ustraje u tome da je delikvent kriv zato što je uputio ružne riječi, to znači da žrtvu tretiramo ne kao entitet koji posjeduje slobodnu volju. Umjesto toga tretiramo ju kao jadni mali automat koji vrši jednostavnu funkciju: Kad mu se uputi određen slijed riječi, taj automat pobijesni i radi probleme. I zato je potrebno paziti kako baratati s tim automatom.

Naravno, ironičan sam. Svima je jasno da nisu riječi te koje su povrijedile žrtvu.
Zamislite da na sred trga postavimo stroj koji na zvučnike pušta nasumične riječi iz baze cijelog hrvatskog rječnika. Riječi se odabiru potpuno nasumično u pravilnim razmacima. U jednom trenutku moguće je da će stroj "izgovoriti" kombinaciju riječi slijedno: "Tuđman", "je", "govno".
Pretpostavimo da postoje ljudi koji bi me pokušali udariti ako bi te iste riječi izgovorio pred njima kao čovjek - živo biće. Ako se takav čovjek nađe na trgu u trenutku dok stroj izgovara te riječi, poprilično sam siguran da taj isti čovjek neće razbiti stroj.
Možda i hoće, to bi bilo dosta humoristično.

Što je onda stvarno povrijedilo žrtvu? Činjenica da tvoj kolega, sugrađanin, tvoj "bližnji"... ima takvo mišljenje o tebi. To je ono što je učinilo štetu.
Međutim, ljudi koji dođu do ovog zaključka najviše što mogu osjećati u trenutku verbalnog napada je tuga i razočaranje. Ne ljutnju i agresiju. To je isto kao da udaraš curu zato što ti je rekla da te ne voli. Opet, neki vole i taj đir.


S druge strane, postoje ljudi koji kažu: "Briga me za tuđe mišljenje. Smeta mi beskrupulozno širenje neistine!"

Međutim, ako ja pred većom skupinom takvih ljudi kažem da je 2+2=5, nitko se neće ljutiti. A izrekao sam totalnu neistinu.
Ne, očigleno nije problem u širenju neistine. Smeta nam širenju neistine za koju se bojimo da će drugi ljudi prihvatiti kao istinu.
No, zanemarimo na trenutak činjenicu da previše patimo oko toga što drugi misle o nama.

Cijeli problem verbalnog delikta seže daleko u povjest. U 10 Božjih zapovjedi piše: "Ne reci lažna svjedočanstva."

I sad imamo sliku gdje osoba C ogovara osobu A iza njenih leđa.


Tim činom, osoba C krši Božju zapovijed jer je otuđila osobu A njezinog dobrog glasa, njene reputacije. Reputacija nam je potrebna u životu. Primjerice, ako želiš sklopit dobar posao za osigurat egzistenciju sebi i svojoj obitelji.

Ali, stani malo! Šta je s osobom B? Kakav je to gmizavac, beskičmenjak, lignja, ovca? Jel on igra tu ikakvu ulogu? Jel on krši kakvu zapovijed?
Osobnog sam mišljenja da je osoba B jedini krivac na slici jer je kriva za najveći kriminal, a to je nekritičko razmišljanje.
Primjetite da, ako osoba B ne reagira na riječi osobe C, nikakva šteta nije nanesena osobi A.
Upravo zato što je arhetipična osoba B kroz cijelu našu povijest bila oslobađana krivnje, sada imamo narod kolektivnog obrasca ponašanja koji nalikuje stadu ovaca.

No, spreman sam na ustupak i reći da su u najmanju ruku osobe B i C jednako krive za kriminal otuđivanja dobrog glasa osobe A.


Što znači da, kada novine izdaju pogrdne riječi o nečijoj vjeri... uz ubijanje onih odgovornih za izdavanje takvih novina, radi konzistentnosti nužno je poubijati i sve one koji su čitanjem bili pod utjecajem takvog sadržaja.


Na osobnoj razini...
Na primjer, nalazim se u blizini osobe koja izrazito ne voli kad ljudi drže prekrižene ruke. Procjenim da li bih bio u opasnosti kad bih prekrižio ruke pred takvom osobom. Ako mislim da bih, onda ruke držim spuštene dolje. Ako mislim da će osoba biti samo lagano iziritirana, onda prekrižim ruke kad mi dođe potreba za tim.

S druge strane, ako meni netko dođe na ulici i opsuje mi onoliko koliko mu vokabular dozvoljava. Moj mozak je primio te zvučne signale, procesuirao ih i proveo semantičku analizu te zatim provjerio koliko se te informacije uklapaju u kontekst konstruktivne komunikacije. Na temelju toga zatim mogu odlučiti je li taj zvuk bio nešto na što trebam reagirati, ili samo šum... kao škripanje tračnica tramvaja u udaljenosti. Ovaj proces dogodi se automatski, nesvjesno i u djeliću sekunde.
Slične algoritme koristi Gmail kad određuje što će svrstati u SPAM, a što u INBOX.

Da mi je jako bitno kakvo ta konkretna osoba ima mišljenje o meni onda bih se osjećao loše, no ne bih mogao pobjeći od činjenice da sam JA taj koji vršim nasilje nad samim sobom time što gajim iracionalnu potrebu da se svidim toj osobi na ulici.


Hoćeš li ismijavati tuđu religiju je isto kao i hoćeš li ismijavati dijete koje se boji da će se utopiti u plitkom bazenu. Ljudi imaju tu potrebu. Međutim, hoće li to ismijavanje potaknuti dijete da uđe u bazen? Ja mislim da neće. A ako dijete ima pristup kalašnjikovu, možda će ga potaknuti da ga iskoristi.

Uživajte.