Anima i Animus, kolektivno nesvjesno

BITNO: Samo prenosim tekst anonimnog autora: Da bismo razumjeli pojmove Anima i Animus potrebno je čovjeka promatrati kao dvojno biće. Njegovu svijest (s Ja koje predstavlja točku na koju se odnosi polje svijesti, Jung ga naziva i subjektom svijesti), upotpunjuje ono čega nismo svjesni, dakle nesvjesno, a koje je također dio naše individue. Svijest iskonski proizlazi iz nesvjesnoga. Međutim, to nesvjesno nesvjesno je samo sa stajališta svijesti, koja poput moćna vladara određuje sve u odnosu s njom. To je nužno, jer za nas važnost ima samo ono čega smo svjesni, i da nije tako čovječanstvo se ne bi toliko upinjalo da kuje to oruđe. Još je Platon govorio o okruglom čovjeku, koji je bio toliko moćan da je i sam Zeus bio ljubomoran na njega, pa ga je raspolovio kako bi umanjio njegovu moć i snagu. Otada čovjek luta svijetom u potrazi za svojom drugom polovicom. Poznata je izreka da Adam u sebi nosi svoju nevidljivu Evu. Ona mu nije "niti žena, niti ljubavnica, niti rođakinja, nego sve", dakle on sam. Isto tako Eva u sebi nosi svoga Adama. Animus je figura koja posreduje između svijesti i nesvjesnoga kod žene, Anima to čini kod muškarca. Rečeno modernim jezikom oni su neka vrsta PR-a nesvjesnoga koji se projiciraju na različite objekte, jer ih jedino pomoću projekcije (ovdje treba istaknuti da projekcija nikada nije svjestan čin!) možemo učiniti svjesnima, dakle integrirati sa svijesti. "Tako dolazi do međusobnog prožimanja svjesnih i nesvjesnih sadržaja i njihovo uključivanje u cjelovitost psihe. Pritom se prvenstveno ne smiju povrijediti suštinske vrijednosti svjesne ličnosti tj. Ja, budući da tada više ne bi bilo nikoga tko bi ih opet mogao integrirati. Jer, kompenzacija putem nesvjesnoga jedino je djelotvorna ako surađuje s integralnom sviješću. Nesvjesni dijelovi ličnosti nakon što su "uhvaćeni" bivaju podvrgnuti svjesnom izboru i svjesnoj kritici."[1] Dakle, dobro utemeljena svijest sa svojim atributom razumom nužna je, jer jedino taj "đavolji duh" može izići na kraj sa svojom Majkom, nesvjesnim. Međutim, čovjek bi trebao biti svjestan da zemaljski intelekt, iako je njegov mač i čekić nije Otac duše. "Na izbor izraza arhetip Junga su potakle ideae principales sv. Augustina koje označuju prvobitne oblike neke ideje ili nepromjenjiva i određena gledišta koja, međutim, nisu uobličena i stoga se smatraju vječnima."[2] "Arhetipovi su također bliski onome što je Platon shvaćao pod idejom, samo što Platonovu ideju valja isključivo shvatiti kao prasliku najviše savršenosti u jasnome smislu, čiji mračni antipod više nije, kao ideja, prenesen u svijet vječnosti, već pripada svijetu prolazne čovječnosti. Nasuprot tome, arhetip, prema Jungovoj koncepciji, u svojoj bipolarnoj strukturi u sebi imanentno nosi mračnu jednako kao i svijetlu stranu."[1] Kada govorimo o pozitivnom aspektu arhetipa Anima, onda je riječ o muškarčevoj inspiratorici, muzi, vođi njegove duše, poput Danteove Beatrice na rajskome putu. Međutim, ovaj aspekt Anime koji posjeduje nešto neobično značajno, nešto poput tajnog znanja ili skrivene mudrosti otkriva se samo onome tko je spreman suočiti se sa svojom Animom. Njezin negativni aspekt predstavlja kaotičnu životnu težnju, ona je tada zavodnica svake vrste koja muškarca upetljava u razne loše odnose. Animozno zamagljivanje kod muškarca uglavnom je sentimentalno i puno resantimana, pa govorimo o iracionalnom muškarčevu raspoloženju. Kod žene, čija je svjesna priroda pretežno emocionalna i povezujuća, za razliku od muškarca čiji je svjesni stav pretežno diferencirajući, negativni aspekt arhetipa Animusa očituje se kao iritantan zahtjev da se apriorne pretpostavke prihvate kao istinite i da se uvijek bude u pravu, a ustvari se radi o nizu predrasuda nekritički prihvaćenih od drugih, o iracionalnom mišljenju kojemu je namjera presjeći odnos dvaju ljudi. "U našoj zapadnjačkoj kulturi orijentiranoj na pravu oca, ni ženi nije daleko mišljenje kako je muško vrednije od ženskog, što uvelike pridonosi naglašavanju Animusove moći. Ono što žena treba nadvladati u odnosu na Animus nije ponos, već pomanjkanje samouvjerenosti i otpora inerciji."[1] Pozitivan Animus kod žene se pojavljuje kao njezin psihopomp koji rukovodi i prati život i promjene njezine duše. On izražava ono što se naziva "duhom", naročito opće filozofijske i religiozne ideje. Zbog toga je takva žena otvorena za nove spoznaje, lucidna i objektivna. Ta kombinacija ženstvenosti i muškog razumijevanja dragocjena je i u bliskim odnosima i u praktičnim stvarima. Prva nositeljica slike duše, Anime, uvijek je majka, a kasnije su to one žene koje u muškarcu pobuđuju jaki osjećaj, neovisno pozitivan, u obliku fascinacije, precjenjivanja i zasljepljenosti, ili negativan u obliku mizogonije sa svim njezinim stupnjevima i osobinama. Kod žene je to otac. "Sliku duše žena kasnije prenosi na stvarnog muškarca sličnog Animusu, kojega potom dopada uloga Animusa, ili se pak javlja kao lik iz fantazija i snova. Međutim, arhetipovi Animus i Anima nikada se ne poklapaju sa zbiljskim postojanjem individualnog čovjeka; štoviše, što je čovjek individualniji, to se manje poklapaju nositelj slike i slika koja se na njega projicira."[1] Svijest je pozornica teatra života. Čovjekova svijest, sa svoje četiri spoznajne funkcije: mišljenje, intuicija, osjećanje i ćutilnost je vatra u alkemičarevu athanoru koju se on neprestano trudi održavati, proširivati i pročišćavati. Nesvjesno je neka druga vrsta svijesti, to je alkemičarski Merkurius (individualna svijest je njegov derivat) koji se sad pojavljuje kao Muško, Sulphur, Svijest, sad kao Žensko, Sal, tj. Podsvijest. Oni su naši božanski roditelji. U "našem" nesvjesnom postoji odraz ili slika tih božanskih roditelja koja nije slična našim zemaljskim roditeljima; štoviše neusporediva je s njima kao što je čovjek neusporediv s Bogom. Da se ne bi izgubilo sjećanje na njih, djeci se pri rođenju dodjeljuju kumovi, (švicarski "Goetti" und "Gotte", engleski "godfather" and "godmother"). U bajkama tu ulogu preuzimaju vile, izvodeći "magijsku adopciju", a poznato je i da u legendama i mitovima junaci imaju dva oca ili dvije majke: božanske i zemaljske. Sal je posrednica između Boga i njegove kreacije, Majka iz čijeg je krila izišlo sve stvoreno. Ona je korijen supstancije. Otac, Sulphur je svijest o mogućnostima, a Majka ili Sal je svijest koja prikazuje i razvija manifestaciju. To "Vječno Žensko" je i čuvarica svih iskustava čovječanstva i cjelokupnoga Života, pa tako "pod pojmom kolektivnog nesvjesnog shvaćamo i sveukupnost tradicija, konvencija, običaja, predrasuda, pravila i normi ljudskog kolektiviteta koji svijesti neke skupine, kao cjeline, daje usmjerenje, odnosno prema kojima pojedinci te skupine obično žive bez previše razmišljanja."[2] Ona je čuvarica i naših iskustava kao individue: "u individualno nesvjesno spada sve zaboravljeno, sve što smo više ili manje svjesno potisnuli i sve doživljeno ispod praga svijesti, npr. određena stanja transa, sadržaji koji su nenamjeravani i neprimijećeni."[2] Nesvjesno je ne samo komplementarno svijesti, ono se prema njoj odnosi kompenzatorno, to je samoregulirajući princip psihe. Ono "pokušava navoditi čovjeka na individuaciju (samospoznaju) i sve dosadašnje tek je smislen lanac epizoda jedne drame koja je započela u sivoj pretpovijesti i koja se već stoljećima proteže u daleku budućnost. Ta drama je "aurora consurgens": "osvještenje čovječanstva".[1] Nesvjesno je onaj izvor žive vode iz kojega teku inspiracija i znanje. Onaj tko uspije očuvati taj odnos živim shvaća da je ono što je pročitao u bajkama i što mu se činilo fantastičnim, stvarno i realno, i prisutno i u njegovu životu. On tada pronalazi svoju osobnu mitologiju. Nesvjesno se nikada ne može potpuno spoznati, za njega nikada ne možemo reći da je potpuno sređeno, njegove je utjecaje potrebno stalno osluškivati. Mi samo možemo bliže ili dalje kružiti oko JASTVA, središta naše cjelovitosti, tog Platonova savršenog čovjeka u kojemu su i spolovi ujedinjeni. Arhetipovi se prenose ne samo tradicijom, jezikom i migracijom, već se mogu pojavljivati spontano, u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu i bez bilo kakvog vanjskog utjecaja. Arhetip nije sadržajno determiniran nego samo formalno, i to do određenog stupnja. Čini se da je on u mirujućem stanju, dakle dok još nije projiciran, formalna tvorevina koja se ne može odrediti, ali koja ima mogućnost da se putem projekcije pojavi u određenoj formi. Da bi to pojasnio Jung kaže da bi se "oblik arhetipa mogao usporediti s osnim sustavom kristalizacije koji kao da u neku ruku prastvara kristalnu strukturu u majčinskoj tekućini iako nema vlastitu egzistenciju. To se ponajprije vidi po specifičnom načinu na koji se ioni i molekule grupiraju." Dakle, same predodžbe nisu nasljedne, one su samo forme koje mi, kada arhetip postane svjestan, ispunjavamo svjesnim iskustvom. U tom smislu arhetipovi korespondiraju s instinktima koji su također determinirani samo oblikom. Pojam "arhetypus" neizravno odgovara i izrazu "representation colectives" Levy Bruhla. Povijest je pokazala da od svih "representations collectives" religiozne predodžbe imaju najveću sugestivnu i emocionalnu snagu. Nitko, pa niti onaj tko iskreno misli da nema nikakve religiozne ideje ne može toliko iskočiti iz ljudske prirode, a da ne bi bio pod utjecajem dominirajućih predodžbi. Upravo njegov materijalizam, ateizam, komunizam, socijalizam, intelektualizam, liberalizam, egzistencijalizam i razni drugi -izmi svjedoče da nije nevin. Međutim, arhetip religioznih predodžbi, poput svakog instinkta, ima svoju specifičnu energiju koju ne gubi ni kada ga svijest ignorira. Jung vrlo rado citira Edwarda Maitlanda, suradnika Anne Kingsford, koji je o svome središnjem iskustvu napisao: "...Bila je to dualnost sina, otkrivenje onoga skrivenog, definirana nedefiniranost, individuirana neindividuiranost, Bog koji svojom dualnošću dokazuje da je supstancija jednako kao i snaga, ljubav kao i volja, muško kao i žensko, majka kao i otac."[3] "Neizbježna je hipoteza da se u nesvjesnome nalazi sadržaj s određenim emocionalnim nabojem i da u određenom trenutku dolazi do projekcije. Taj sadržaj je motiv sizigije koji izražava da je s muškim uvijek i istovremeno dano i odgovarajuće žensko. Lako je pretpostaviti da je u sizigijama raditeljski par, božanski roditeljski par. Ženski dio, dakle Majka, odgovara Animi."[4] Ljubavna čežnja nikada nije samo čežnja za voljenom osobom, ona je čežnja za cjelovitošću, čežnja za Bogom. Suprotni spol u sebi uvijek nosi sliku cjelovitosti. "Tako mi sadržaje svoje vlastite duše projiciramo na ljubljenu osobu, ne bi li jednoga dana postali svjesni da su oni u nama. Kad smo jednom sagledali i osvijestili ono suprotnospolno u vlastitoj duši, tada sebe, svoje emocije i afekte imamo u vlastitim rukama. Takav čovjek gotovo da više i ne može biti zaljubljen budući da se više ne može izgubiti u nekome drugome, ali će zato biti utoliko sposobniji za duboku ljubav u smislu predavanja onome drugome, u odnosu na ti. "Tada ćemo povući projekciju, Herminna traži da ju Hary Haller ubije, "a Goethe će nakon tragičnog kraja veze s Gretchen koja je nositeljica projekcije njegove Anime biti prisiljen povući projekciju iz vanjskoga svijeta i pronaći Helenu u jednom drugom svijetu, u "podzemlju" svog vlastitog nesvjesnoga, koja će ga odvesti do mater gloriose. Tek je tada izbavljen i može pristupiti svijetu vječnosti u kojemu su ukinute sve suprotnosti."[5] Međutim, da bi čovjek mogao ukinuti suprotnosti on ih prije toga mora znati prepoznati. Svijest je isključiva, njoj je najdraže da ili ne, TERCIUM NON DATUR. Onaj koji teži cjelovitosti kaže da i ne, sic et non, koje će spojiti pomoću nečega trećega. I to treće opet će biti njegova svijest. Poput ouroborosa koji samom sebi grize rep, samog sebe oplođuje, sam se pomlađuje. Da bi se to dogodilo on mora razrušiti pogrešne obrasce svoga razmišljanja. Nije to nikakav "kraj svijeta" koji bi se imao dogoditi vani, izvan nas. Do razaranja mora doći u našoj svijesti. Da bi mogao pristupiti besmrtnicima on se mora "oprati bijedom i octom", isprati vlastito crnilo i spustiti se u "pakao svoje duše, u podzemlje k Majci", u nesvjesno. Tamo će jednoga povesti Sibila, drugoga Beatrice, Helena ili Herminna, a Leonarda da Vincija Mona Liza, koja je u njegovom kasnijem djelu Sv. Ivanu ili Bakhu sjedinjena s njim u androginu, simbolu psihičke cjelovitosti. Teslina bijela golubica bila ja njegova posrednica i inspiratorica. S njezinim odlaskom nestalo je i njegove kreativnosti i inovativnosti. Koliki su pjesnici i mislioci žrtvovali sav svoj imutak (neki, poput tragičnog Nitschea i razum) ne bi li došli do stanja u kojemu su spojene suprotnosti, o kojemu kineski alkemičar kaže: "Bez nastanka, bez prestanka, bez prošlosti, bez budućnosti. Svjetlosti sjaj obavija svijet duha. Zaboravljamo jedni druge, mirni i čisti, moćni i prazni. Praznina je obasjana svjetlošću nebeskog srca. More je glatko, odražavajući na svojoj površini Mjesec. Oblaci nestaju u plavetnilu beskraja. Planine se ljeskaju jasnim sjajem. Svijest se oslobađa unutarnjim viđenjem. A Mjesečev kolut samotno miruje."[3] Literatura [1] Jolande Jacobi: Psihologija C.G. Junga, Scarabeus-naklada, 2006. [2] Marie-Luisa von Franz: Interpretacija bajki, Scarabeus-naklada, Zagreb 2007. [3] Richard Wilhelm i C.G. Jung: Tajna Zlatnoga Cvijeta, Scarabeus-naklada, 2007. [4] C. G. Jung: Arhetipovi i kolektivno nesvjesno, Terra Jungiana, Atos, Beograd, 2003. [5] Aniela Jaffe: Uvod u jungovo djelo. [6] C. G. Jung: Psihologija i alkemija, Zagreb 1984. [7] C. G. Jung: Mysterium Cuniuctionis I i II, Terra Jungiana, Atos, Beograd, 1999.

Moderna metafizika i mitologija

Sve kulture u povijesti ljudskog roda imale su svoj skup ideja ili mitova o tome što je svijet, što je život, što je čovjek...

Pa razmotrimo generalni konsenzus modernog doba o nekim osnovnim (meta)fizičkim pitanjima. To nije nužno i stajalište znanstvenika. Znanost je uvijek otprilike jedan životni vijek ispred javnog mnijenja.

Svemir je nastao Velikim Praskom. Svemir sam po sebi je "mrtav" - sastoji se prvenstveno od anorganskih spojeva. Plinovi i kamenje.
Nakon određenog vremenskog perioda, nastao je život.

Igrom slučaja, formirali su se prvi organski spojevi koji su s vremenom rezultirali primitivnim jednostaničnim organizmima.
Vjerojatno bi se ovdje mogla povući startna linija gdje počinje život - jednostanični organizmi. U svakom slučaju svi se slažu oko toga da život jest počeo u nekom trenutku.


Čim je život počeo/nastao, od samog starta funkcionira po jednostavnom principu - treba poduzeti sve što je moguće da se što više "udalji" od smrti.

Dakle, netko može postaviti pitanje: "Zašto su neki jednostanični organizmi prerasli u višestanične organizme? Milijunima godina su funkcionirali isključivo kao jednostanični. Zašto odjednom promjena?"
Pitanje može ispasti kao da je neki jednostanični organizam odlučio da želi ipak biti višestaničan iz nekog razloga.
No to nije slučaj. Opet igrom slučaja, višestanični organizam se dogodio. Taj višestanični organizam trošio je manje energije za održavanje svog postojanja u odnosu na količinu energije koju je primao iz okoliša.
Znači, višestanični organizam se u odnosu na jednostanični udaljio za jedan korak dalje od smrti.

Tu logiku možemo primijeniti na svu evoluciju.

Pa tako možemo doći sve do današnjeg dana i reći da čovjek koji ima dva milijuna dolara na računu i trudi se zaraditi treći upravo radi taj dodatni korak da se udalji od smrti. Kako god okreneš, s tri milijuna si dalje od smrti nego s dva.


Na primjeru čovječanstva, pokretačka snaga kapitalizma je upravo ta čovjekova želja da sutra uvijek bude bolje od danas. Uvijek pokušati otići korak dalje od smrti, korak dalje od ništavila.


Tako pitanje poput: "Zašto leptirovo krilo na sebi ima šaru u obliku oka?"


Ima spreman odgovor koji ukazuje na to kako krila s takvim šarama predstavljaju svojevrstan obrambeni mehanizam od prirodnih grabežljivaca.
Ili da poprilično kompleksan pjev ptica ima za svrhu poboljšati komunikaciju odstupajući od zvukovnih obrazaca koji se često mogu čuti u okolišu.


Određene cvjetove u prirodi ljudi mogu smatrati lijepima ili mirisnima. No sa strane samog cvijeta, njegov oblik i miris samo je manični pokušaj njegovih bioloških stanica da pobjegnu od smrti.



Ovakva priča o svemiru sažima mindset modernog zapadnog čovjeka.


Kao što je ključni trenutak u povijesti svemira bio nastanak života tako bi se moglo reći da je drugi ključan trenutak nastanak ljudske svijesti.

Zašto bi to bio ključan trenutak?

Ljudi (kao samo još jedan oblik života) pokazuju ponašanje naizgled nekarakteristično za dotadašnji život.
Neki ljudi uvijek iznova čine stvari koje im ni na koji način ne pomažu da poboljšaju svoje sutra. Grade piramide i toteme, plešu oko vatre pa poslije hodaju po žeravici. Stavljaju veliko prstenje oko vrata i uništavaju svoje tijelo piercingom i tetovažama.
Neki pak ljudi svjesno čine stvari koje ih direktno približavaju smrti.


Naravno, čvrsti zagovornici gore predstavljenog zapadnjačkog mita imaju odgovore i na to.
"Ljudi koji svjesno uzrokuju vlastitu smrt su defektne jedinke. Ples je doduše koristan za zdravlje, razvoj motoričkih sposobnosti i živčanog sustava, prigodan za pronalazak potencijalnih partnera za produžetak vrste. Umjetnost općenito je korisna za razvoj i poticanje kreativnosti te indirektno pomaže društvu u postizanju novih napredaka."
I tako dalje... Ovakva objašnjenja nalikuju na posrnulog znanstvenika koji se zaljubi u svoju teoriju i ne prihvaća da se stvarni svijet možda ne podudara s njegovim modelom.


Kako bi onda izgledao korigirani model? Revidirani zapadnjački mit?

Pokušajmo samo maknuti zablude iz postojećeg modela i zatim vidjeti što je ostalo.

Dakle, treba pokušati pronaći trenutak kad je iz neživota nastao život. I pritom shvatiti koliko je taj trenutak proizvoljno određen.
Zatim prihvatiti da se u tom trenutku nije dogodio nikakav "ključni trenutak", nikakva stepenica u povijesti svemira, nikakav nepredviđeni incident, nikakva "intervencija".

Popularni mindset voli razmišljati u binarnom obliku - ili je nešto živo ili je mrtvo. Iz toga logički slijedi da je život morao nastati točno u jednom trenutku.

Međutim, nastanak života dogodio se neprimjetno kao topljenje meda u šalici vrućeg čaja.
Svi se slažu u kojem trenutku su postojali med i čaj kao odvojeni entiteti i u kojem trenutku je postojao samo čaj. Ali nitko ne može pronaći točan trenutak kad su se ta dva entiteta spojila.

Što se tiče života u svemiru, situacija je slična. Samo što nemamo razloga vjerovati da su život i svemir ikada bili odvojeni niti da je njihovo međusobno ispreplitanje na ikakav način završeno.


Zatim se isti slijed zaključaka može napraviti za ključni trenutak broj 2 - razvoj čovjekove svijesti.
Ako ćemo gledati kroz uzročno-posljedične veze, moglo bi se reći da je nastanak života, nastanak ljudi, nastanak ovog teksta i ekrana s kojeg ga čitaš bio implicitno zapisan u samom Velikom Prasku.

(Zadnji Wattsov isječak, obećajem :D)

Brisanje ovih granica dovodi do izjednačavanja naizgled nespojivih pojmova.

S jedne strane kamenja i plinovi svemira, komete i planeti koji se kreću oduvijek istim predvidljivim putanjama.
S druge strane čovjek kod kojeg je svaka sekunda moment kreacije. U svakoj sekundi naizgled nešto nastaje iz ničega. Nemoguće je predvidjeti što će sljedeće napraviti.

Zar ćemo staviti znak jednakosti između te dvije strane?

Ako već hoćemo, ili ćemo prvoj strani pokušati pridijeliti karakteristike druge (svemiru pridijeliti neke ljudske osobine - opcija A).
Ili ćemo drugoj strani pridijeliti karakteristike prve (čovjeku pridijeliti karakteristike svemira - opcija B).

Kao što je rečeno, znanost je uvijek godinama ispred javnog mnijenja.
Opcija A ima uporište u kvatnoj fizici. Ako krenemo izmišljati teorije koje bi objasnile ove pojave, možemo početi pričati o tome kako cijeli svemir prožima jedna svijest. Ili da je čovjekov um ima mogućnost upravljanja materijom.
Ubrzo počinjemo zvučati kao neki sektaši.

Opcija B ima uporište u neurologiji. O čovjekovom mozgu zna se više nego ikad. Gotovo da već možemo modelirati umjetni mozak koji će raditi jednako, ako ne i bolje od onog biološkog.
Kad krećemo s ove strane, počninjemo govoriti o tome kako čovjek nije tako poseban kao što se dosad mislilo. Štoviše, potpuno je determinističan. Koncept koji ljudi opisuju kad kažu "ja" - uopće ne postoji. Pa zar nije čovjekova priroda potpuno jednaka prirodi kometa koji se praktički oduvijek pravocrtno giba milijunima svjetlosnih godina dalje? Električni implusi u čovjekovom mozgu se možda ne gibaju pravocrtno, ali se i dalje gibaju deterministično.


Sasvim je fascinantno da ljudi uopće percepiraju sebe na takav način - da su oni u centru svega. Cijeli osjećaj samog sebe i osjećaj života mora da je potpuna iluzija.
Kao što se već naslućuje, ovdje počinjemo zvučati kao istočnjački "prodavači magle".



Ako zauzmemo neke od ovakvih stajališta, to bi značilo da život nije nastao u nekom trenutku nego da je oduvijek tu.

Zanimljivo je razvrstati drevne religije prema tome smatraju li da je svijet imao početak ili da postoji oduvijek . Grci i istočne religije su smatrali da postoji oduvijek. Židovi (pa kasnije kršćani i muslimani) smatraju da svijet ima svoj početak (i kraj). 

(Za ostale civilizacije ne znam...)

I kad bi sav život u ovom svemiru nestao, što bi ostalo? Neživot, odnosno smrt. Kao što smo već primijetili, iz neživota bez problema nastaje život. I obratno. Na kojoj god razini našeg fraktalnog svemira promatrali, bila to abiogeneza ili četiri godišnja doba.


Koji je onda ispravan odgovor na pitanje s početka teksta? Zašto su iz nekih jednostaničnih organizama odjednom nastali višestanični? Sad kad smo vidjeli da život ne predstavlja nikakvu stepenicu, ovo pitanje je isto kao i: Zašto život u svemiru?
Moglo je sve ostati kako je i bilo. Čemu sve ove komplikacije?


Prema opciji A, zato što je to bila odluka svijesti koja prožima sve što postoji. Bogu je dosadilo što mu svi spočitavaju da ne može napraviti kamen koji ni sâm ne može podići. Pa je napravio kamen i odlučio zaboraviti da ga može podići. Problem riješen.

Nakon toga, bog uživa u zabludi da postoji nešto što nije on sâm. Dijete kad se tek rodi, najbliže je što poznamo božjem stanju svijesti. Čim dobije vid, pruža ruke da dohvati to što vidi, makar je predmet promatranja udaljen 20 metara. Jer, neshvatljivo mu je da nešto može biti udaljeno, izvan dosega.
Isto tako, kad počne proizvoditi prve artikulirane zvukove, upire prstom u apsolutno sve stvari i govori "ta, ta, ta". Jer, stvarno jest fascinantno da postoji to, to, to i to. Jer, "do maloprije" je postojalo samo sve, odnosno ništa - singularitet.

Prema opciji B, zato što je ovakav slijed događaja bio zapisan u samom Velikom Prasku. Zašto je bio zapisan upravo takav slijed događaja? To nikad nećemo saznati zato jer prije Velikog Praska vrijeme nije postojalo, pa samim tim nisu postojale ni uzročno-posljedične veze koje bi mogle dati odgovor u obliku Zašto? → Zato!
Doduše, iako smo ustanovili da je sve što promatramo deterministično, ostaje nam naša vlastita svijest. Nju smo također raskrinkali kao običnu iluziju. Razmišljanje i donošenje odluka nije naš potez, to je potez naših neurona koji reagiraju na poticaje drugih neurona. Oni pak reagiraju na poticaje iz okoliša. Sadašnje i prošle. Mi smo samo automat.

I sad, nakon što je iluzija raskrinkana... Što dalje?

Možemo uživati u vožnji ili možemo postupiti kao dobar šahist koji vidi mat u sedam poteza. Poruši figure i kaže: "Idemo novu."