Živi Zid ne služi krupnom kapitalu nego ljudima

ŽZ se ljuti jer je Most dobio puno glasova na izborima na račun toga što su potrošili puno novca na predizbornu kampanju.

Pokušavam razumjeti na što se točno ljute. Vjerojatno nešto u stilu... "Mi imamo superioran proizvod, Most ima inferioran proizvod. Most je uložio novac u promidžbu, mi nismo."

Zaključak koji očekuju da njihov sugovornik iz toga izvuče je da je Most skupina prevaranata jer podvaljuju ljudima njihov inferioran proizvod dok ljudi za istu cijenu (cijenu jednog glasa) mogu dobiti superioran proizvod. Kreatori superiornog programa zakinuti su za zadovoljstvo koje bi osjećali ako bi se njihov program proveo. Zakinut je narod jer su dobili mačka u vreći.

ŽZ zeli ostaviti dojam da je svojom promidžbenom aktivnosti Most prisvojio nesto što bi po moralnim načelima trebalo pripasti njima. Moralna načela* nalazu da narod dobije što bolju uslugu.

* nema fus note, nemoj ni tražit

Stav je, dakle, da je svaka naplata promidžbe u suštini zla. Prava svrha promidžbe trebala bi biti da javnost informira o svima i o svemu jednako. Nakon što je javnost pravedno informirana, na svakom pojedincu je da napravi odabir prema vlastitom slobodnom nahođenju. Jedino tako javnost može donijeti odluku koja će u konačnici za njih biti najbolja. Neovisno za političke stranke, isto vrijedi i za sapune, mobitele i obuću. Nemali broj puta se dogodilo da se inferioran proizvod prodaje bolje od superiornog samo na račun agresivne promidžbe. Čovjekova higijena ili kvaliteta obuće u sličnim je okvirima važnosti kao i vodstvo zemlje.

U tom slučaju, kolika će biti cijena sekunde televizijskog programa previđenog za promidžbu? Koja reklama ide u termin oko 20:00 sati, a koja u 06:15 ujutro?

Odgovori moraju zadovoljiti probleme do kojih smo došli ranije. Koja je to cijena da ju svatko može priuštiti? Je li uopće potrebno da se promidžba plaća? Dan ima samo 24 sata (oskudni resurs), kako ga optimalno (pravedno) raspodijeliti?

Kako postepeno rješavamo ove probleme, uvijek trebamo imati na umu moralni cilj: Najbolje za narod.

Tijekom ostatka teksta korisno je u pozadini razmišljati o dvije stvari:
1) Koji tijek događaja je doveo do toga da danas imamo toliko raznih načina promidžbe? Tko su entiteti, ljudi, odbori ili države koji su doveli kvalitetu marketinga do stadija na kojem je danas?
2) Koja je budućnost marketinga? Tko su ljudi koji će uvesti inovacije i poboljšanja u marketing? Treba li nam još reklama da nam iskaču iz pašteta? Zar nam ih nije već pun kufer? Je li misterija to što Google nudi ljudima da im dobrovoljno ispunjavaju formulare o samima sebi i govore stvari iz svog privatnog života, kad Google već toliko toga zna o njima da mu ti podaci ni ne trebaju?

Alate promidžbe koji su omogućili najveći fanovi marketinga, sada su izgleda od iznimne koristi ljudima koji marketing preziru, a istovremeno žele svim mogućim marketinškim putevima doprijet do naroda da im kažu da je drugačiji put moguć. Da imaju koga odabrati na izborima, da ima nade za budućnost.


Da se vratimo problemu organizacije reklamnog prostora.

Recite mi jesam li na tragu "ispravnog" odogovora s ovim...

Dozvolit ćemo potpuno slobodne medije koji će bez restrikcija naplaćivati usluge promidžbe. S druge strane, trebamo imati solidan nezavisni medij koji neće bit prepušten na milost i nemilost kapitalu. Država će biti vlasnik. Pravo na promidžbu imaju svi. Besplatno ili uz simboličnu naknadu koja ne bi trebala eliminirati nikoga. Kao što je vec rečeno, dan ima 24 sata. Reklame se vrte ciklički, svi dobiju jednaku minutažu.

Uz ograničen broj sati i eventualno neograničen broj različitih reklamnih spotova izgledno je da će se pojedina reklama odvrtiti svega jednom u 3-4 dana. To je nalik na onu priču o tome kako se jedina jednakost može postici tako da nitko ne dobije ništa.

Kako će se rješavati problem dvostrukog reklamiranja istog proizvoda? Naizgled dvije različite i sasvim nepovezane firme žele izvrtiti svoju reklamu na državnoj televiziji, a u stvarnosti nije baš tako.

Također, hoće li državna televizija sadržavati isključivo reklame? U tom slučaju, nitko ih neće gledati. Ako će sadržavati i neki konkretan televizijski program, tko će odlučivati koji program? Koje filmove, koje serije, koje dokumentarce? (zapamtimo kriterij: što bolje za narod)

Kako god okrenemo, onaj tko bude odlučivao o tim pitanjima je u poziciji moći. Zato ćemo biti oprezni i preduhitriti ovu opasnost. Na čelu drzavne televizije neće biti neki šerif ili diktator. Na čelu će biti... ODBOR.

Odbor treba biti sastavljen od sposobnih i moralnih ljudi koji će u konačnici uvijek biti odabrani voljom naroda.

Dok privatne televizije podliježu niskim strastima kod ljudi (Big Brother, Krv nije voda, sapunice, itd)... privatne mediji prema nekima čak zapravo usađuju niske strasti u ljude i time ih iskvaruju. Državna televizija nece ići tim putem. Državna televizija bit će svijetlo u tmini. Državna televizija će predstavljati sve najveće vrednote našeg društva.

I evo nas u sferama filozofije, duhovnosti i religije. Određuju li se moralne vrijednosti demokratskim putevima ili su vječno iste, a ljudi su ti koji lutaju, zastranjuju i misle da sami smiju prograšavati što je dobro, a što zlo? Ako građani demokratskom većinom odluče baciti bombu na vlastiti grad, treba li ih pokušati spriječiti ili pokušati evakuirati neistomišljenike? Osobno sam za demokraciju, znači... za bombu. Prema tome, idealni (ne praktično izvediv) pristup za određivanje televizijskog programa na državnoj televiziji bio bi taj da svaki državljanin obuče svoju moralnu kapu i izjasni se što želi na TV programu.

Jedino pitanje koje ostaje odgovoriti je: Koliko to košta? Koliki dio državnog budžeta ćemo odvojiti za državnu televiziju?

Sad bi bilo vrijeme da prekinem s ovim vješto zakamufliranim metaforama i otkrijem šta je šta. Državna televizija je država, privatne televizije su slobodno tržište. (!)



Najapstraktniji način rasprave o uređenju društva je pomicanje slidera

između plemenitosti (lijevo) i slobode (desno).

Ako rasprava ostane na ovom, čak se i dođe do relativno brzih kompromisa.

Stvar se zakomplicira kad jedna strana kaže: "Ti ni ne možeš ostvarit svoj cilj bez da prethodno ne ostvariš moj."

Znači, "Ti ni ne možeš imat slobodu bez da prethodno osiguraš neke plemenite vrijednosti u društvu."
Dok s druge strane imamo: "Ti ni ne možeš imat plemenite vrijednosti u društvu dok ljudima ne daš slobodu."


Ako promotrimo prijedloge svih "progresivnih" lijevih politčkih stranaka, njihov prijedlog je pomaknuti slider poprilično nalijevo, prema plemenitim vrijednostima u društvu. Ovaj potez podrazumijeva da se ljudi u velikoj mjeri slažu oko toga što plemenite vrijednosti jesu.
Da se samo po sebi podrazumijeva što je pošteno, a što nepošteno. (npr. minimalne plaće).
Što je bitno za društvo, a što nebitno. (npr. profesorske plaće u odnosu na plaće onih što napucavaju loptu na livadi)
Itd.

Bilo bi idealno da imamo sudca. Neku moralnu uzdanicu kod koga možemo razriješit sve nesuglasice u društvu.

Vjera je dosta uniformna na našim prostorima. Pretežito katolici. Možda bi tu ulogu mogla ponijeti Crkva? Ali imam osjećaj da su biskupi pametniji od toga.
Religija je ostala toliko raširena baš zbog tog featura da ju svatko može interpretirati kako želi i nitko pravila religije neće provoditi. Iznimka su neke islamističke zemlje.

Sad me živo zanima promotrit život u tim zemljama iz ove perspektive.

Na našim prostorima, vjera nije praktična da igra veću ulogu u ustroju društva. Moralna uzdanica treba biti živa osoba ili odbor koji može jednom riječju razriješiti sve nedoumice. Npr. Veliki Vođa.
Kako postići da se društvo uistinu u velikoj mjeri složi oko toga da je baš Veliki Vođa moralna uzdanica, a ne netko drugi? Recimo, pjevanjem himni Velikom Vođi u prvom razredu osnovne škole. Školskim sastavcima kako je VV super i odličan. Televizijskim reportažama o tome kako je VV plemenit i mudar. One potencijalne druge moralne uzdanice - realocirati.
Religija novoj moralnoj uzdanici i društvu općenito može predstavljati samo problem, konkurenciju dvaju moralnih autoriteta i unos razdora u društvo. Narušavanje jedinstva.


Zašto pak neke skandinavske zemlje imaju slider pomaknut poprilično lijevo, a nemaju nikakvog Velikog Vođu?

Kad smo Perica, Bilić i ja išli na more u srednjoj školi, svi smo imali neki džeparac. Nismo svi imali isto. Ali imali smo sistem kako trošimo novce. Prvo jedan potroši sve svoje, pa drugi sve svoje, pa treći. Što ostane, raspodijelimo svoj trojici ili ostavimo za idući izlaske u Zagrebu.

Dobre su mi ove analogije kad se cijela nacija svede na priču o skupini prijatelja. Zašto neki prijatlji imaju ovaj, komunistički, model kao što smo mi imali? Dok neki drugi imaju oprečno drugačiji, svatko se brine za svoje troškove i balansiranje svog budžeta?

Očigledno je puno faktora u igri. Što se tiče zemalja, kao neke od faktora nabroja bih:

• broj godina koje je zemlja provela bez građanskih ratova,
• izoliranost od migracija (jel ti zemlja 'kolodvor' ili 'otok' gdje stoljećima više manje žive iste obitelji)