Ekstremni ljevičari kao Kapović će možda reć da nije nikakvo umjeće stvoriti radno mjesto. "To može svatko. Prava vrijednost je u ljudima koji u konačnici odrađuju taj posao. Oni su stupovi društva, pokretači gospodarstva, stvaratelji blagostanja."
Jedan takav omladinac, Kapovićev "pokretački motor društva", je i ovaj gospodin:
Čovjek radi 10 sati. Dela. 365 dana u godini ko Bandić. Samo ovakvi ljudi koji naporno rade nas mogu izvuć iz krize.
Šalu na stranu...
Treba uočiti da su poduzetnici ono što predstavlja vrijednost. U jednom udžbeniku iz ekonomije pročitao sam da su tri osnovna resursa svake zemlje: prirodni resursi, kapital i poduzetnička sposobnost. Složio bih se s tom TOP3 listom.
Poduzetnik je osoba koja poduzima rizik, a ono što stavlja na kocku je svoj vlastiti novac. U slučaju neuspjeha, on je prvi koji ispašta. Toga fali u Hrvatskoj. Nema ljudi koji preuzimaju rizik. To nije nešto vezano za klimu ili genetsko nasljeđe. Kako je "američki san" nešto što na našim prostorima volimo ismijavat kao klišej, pogledajmo "hrvatski san". Svaki roditelj se dobrano potrudi da svoje dijete odgovori od poduzetništva koliko god je u njihovoj moći.
"Nemoj sine, pa šta ćeš se bakćat s tim? Odi tamo ti je sigurna plaća, posao, zdravstveno, mirovinsko..."
U Hrvatskoj su poduzetnici skoro pa izumrla vrsta.
Kad vidim sintagmu "krupni kapital", znam otprilike o čem se radi. Mi imamo Todorića i za nas je on "krupni kapital". Ljudi poput njega koji su se toliko obogatili i zbog njega ljudi proklinju slobodno tržište. A nisu svjesni da su se takvi ljudi obogatili upravo zbog vladinog interveniranja i zbog nasilnog uplitanja u slobodu tržišta. Ukratko, da smo imali slobodno tržište, lešinari poput Todorića ne bi se uzgdigli kao što jesu. Firme ne bi dobivale nove vlasnike za 1kn na temelju kojekakvih mutnih poslova nego bi dobile vlasnika koji bi dokazao da ih najviše želi i najviše voli. Kako bi to dokazao? Tako što bi najviše svog vlastitog dobra stavio na kocku. I imao bi snažan poticaj da firma ne propadne. I što ako je taj čovjek francuz, a ne hrvat?
Todorić se mogao obogatiti i na slobodnom tržištu. Dapače, možda i više. Ali samo da stanem u obranu toga...
Danas sav normalni svijet živi u demokraciji. Što znači da tu i tamo glasaš.
Problem u tome što su ljudi kontradiktorni samima sebi. Na sljedeći način... Svaki čovjek obavlja dvije vrste glasanja.
Prvi način se odvija svaki dan. I glasanje se odvija novčanim transakcijama...
Stojiš ispred 3 pekare. Ispred jedne je red dugačak 20 metara, ispred ostale dvije nema žive duše. Želiš pojest ukusno pecivo, a ne smeće. Pred tobom je izbor:
a) Income equality. Zašto bi samo jedna pekara dobila sav profit. Potrebno je smanjiti income inequality. Ne smije sva vlast bit u rukama jednog aktera na tržištu.
b) Ja čekam zadnji u redu, dođem na red, pružam 20kn pekarici i kažem: "Ja želim da upravo Vi imate moć. Zašto? Zato jer vidim da ovu moć koju ste dosad imali vrlo ste dobro iskoristili. Ja s ovih 20kn GLASAM za Vas."
I onda, budući da smo odabrali opciju b) odemo dalje svojim poslom i isto to ponavljamo i u kupnji odjeće i u kupnji namještaja, itd.
I onda za mjesec odemo na izbore onog drugog tipa... Gdje sjednemo u kućicu i glasamo za neke ljude koji obećavaju to i to. I često odabiremo opciju koja govori da će oduzet moć onima kojima smo ju urpravo mi dali (poklonili) na pr(a)vim izborima.
Da ne naglašavam preočite zaključke, samo bi skrenuo pozornost na kriterij kojim se čovjek vodio na izborima broj 1 i na ovim drugim izborima.
Jako lijep i kratak filmić:
Kad se priča o tome što bi trebala biti zadaća države, a što bi trebalo biti prepušteno slobodnom tržištu ljudi često kažu: "Država treba preuzeti sve što je od javnog interesa." Javni interes je pretpostavljam nešto što se tiče svakoga, ili barem jako velikog broja ljudi.
Vezano za to, prispodoba. Kad je ruski predsjednik došao u posjet Velikoj Britaniji u periodu hladnog rata. VB je bila dosta naprednija. Rus je sve promatrao i divio se i na kraju posjeta rekao engleskom premijeru:
"Bilo mi je lijepo kod Vas. Dobro napredujete, kod vas sve nekako sjeda na svoje mjesto. Moram priznati da sam malo ljubomoran. Ali jedna stvar mi još uvijek nije jasna...
Kako vi određujete koliko kruha ćete proizvesti svaki dan?"
Kruh se tiče svakoga. Kruh je javni interes. A opet, prepušten slobodnom tržištu, i funkcionira sasvim dobro. Slična priča se može povuć i za obrazovanje i za zdravstvo na ovaj način:
Što ako neka pekara ima najjeftinija i najukusnija peciva koja te ujedno otruju za 10 godina nakon što si ih pojeo.
I onda čovjek može pomislit kako je krasno što imamo sve te regulatorne agencije i zdravstvene inspekcije, ali to uopće nije poanta moje priče. Ako neka pekara to stvarno napravi, neki ljudi će umrijet. I tu se ništa ne može poduzet, agencije i inspekcije su u pravilu beskorisne. Oni koji su odgovorni naknadno se mogu pospremiti u zatvor, ali to neće vratiti mrtve. Tržište kruhom je prepušteno na milost i nemilost slobodnim agentima, a stvari izgleda zasad funkcioniraju sasvim ok.
Ima i priča oko toga što stvarno ima opravdanje da bude u nadležnosti centralnog entiteta i razlozi zašto su to smislena opravdanja. Ali isto, neću ovdje.
Što se tiče ulaganja u poduzetništvo umjesto u zdravstvo i školstvo, na globalnoj razini može se propitivati: "Čemu tolika nabrijanost? Pa zar nismo kao ljudska vrsta već došli do nekog stadija gdje nam egzistencija nije ugrožena? Čemu tolika graja oko napretka? Oko novih tehnologija?"
To je tema za drugi put.
U poveznici s ovim zadnjim filmom, mogla bi se ispričat jednaka priča:
Ulazi Kuna u dućan i pita prodavača Dolara: "Ja bih htio jedan iPhone."
Dolar kaže: "Ti želiš da mnooogi rade za tebe (yen, yuan, euro, ...). Što si ti, Kuno, napravila za nekog od njih?"
Ovo je posebno prigodna pričica za sve živozidaše. Kul je pričat o monetarnim reformama ako ćeš zatvorit zemlju od svih vanjskih utjecaja.
Da ne glumim previše ekonomskog stručnjaka... to bi bilo to.
Ovo je vrlo površni problem o kojemu pričamo. Ono što je ispod onih 20$ pitanje od kuda su tih 20$, tko ih je odštampao, u koju svrhu, što je u pozadini i što daje vrijednost tom novcu. Problemi koje si naveo nisu takvi kakvi se u filmu predstavljaju. Preduvijet svake valute je neko bogatstvo koje ono predstavlja. Kada bi HNB izdavao kune bez uporišta u vanjskom dugu trebao bi zadovoljiti sljedeće. To je da je emisija novaca ekvivalent dobrima u republici hrvatskoj, da postoje devizne rezerve za intervenciju u kriznim vremenima, te da je omjer kune i drugih valuta u odnosu takvom da je ekonomija konkurentna. Ono na što upućuje Živi zid je problem zaduživanja u stranim valutama. Točnije mi moramo plaćati 15mrd kuna kamata godišnje, kome, tko je te novce zaradio i u čemu oni imaju uporište. Tvojim rječnikom, što su oni napravili za te novce? Trenutno je svijet dužan 57 biliona ili ti 57 000 milijardi $ http://www.economist.com/content/global_debt_clock
ReplyDeleteMoje se pitanje postavlja, kome je to svijet dužan, tko je napravio tako puno da je uspio zaraditi toliko puno novaca? Ako je novac proizveden na prevaru, samim time ne predstavlja stvarno stanje stvari niti je mjerilo rada. Ako sam ja na prevaru dobio ili odštampao 1000$ tada je ekonomija lažna. Ako mi kao društvo moramo svake godine platiti 15mrd kuna kamata nekome tko je u startu lažno došao do novca, da li je taj dug stvaran? Da li je taj njemac ili francuz zaslužio dobiti naše šume i vode, koliko je još vremena potrebno dok će se zrak početi dovoditi u pitanje? Mislim da je raspravljanje o slobodnom tržištu rasprava sa djetetom koji je ukrao žvake dok ti iza leđa čovjek prazni blagajnu. Izračunali su u Kanadi da su u zadnjih 140 godina koliko funkcioniraju po principu kapitalizma sav dug koji imaju prema bankama da kamata iznosi 97%. Što znači da su oni samo 3% ukupnog duga stvarno potrošili. Drugo pitanje, od kuda bankama i tih 3% tog novca?! Mislim da je stvarno vrijeme da se adresiraju prava pitanja i da se ne koprcamo oko stvari koje su na površini i koje su posljedice problema, a ne njihov uzrok.
jedan zanimljiv dokumentarac o osnovi problema na koje upućuje Živi zid
ReplyDeletehttps://www.youtube.com/watch?v=iFDe5kUUyT0
Ja nemam problem oko toga što banka naplaćuje kamatu za izdani kredit.
ReplyDeleteAko se to nekom ne sviđa, hvala bogu, može otvorit banku i nudit kredite po 0% kamata.
Jedina stvar koja mi smeta kod banaka je što im nije bilo dopušteno da bankrotiraju kad je to bilo primjereno.
Banke imaju jako važnu ulogu u razvoju gospodarstva. Problem je što neke banke nemaju povratnu vezu od tržišta kad odrade loš posao. Dobivaju kojekakve bailoute i vlade ih spašavaju na razne druge načine kako bi kupile društveni mir i sačuvali vlastite obraze.
Znači, ako banke šakom i kapom dijele kredite, to je neodgovorno poslovanje i one trebaju bankrotirati. Na taj način, isprofiliraju se banke koje posluju odgovorno i na korist društva.
Nekoliko svjetskih centara ima tu moć da slobodno tiskaju svoju valutu. Tiskanje valute je oporezivanje ljudi. Ako netko želi preuzeti na sebe odgovornost tiskanja kune, tada se on ne slaže s trenutnim oporezivanjem.
To znači da želi oporezivati više ili manje. Po svoj prilici, mislim da živi zid želi oporezivati više. U trenutcima kad svi poduzetnici već pakiraju kofere i sele firme bilo gdje van hrvatske.
Ako se stvarno radi o tim brojkama... tipa da je količina duga 50 puta veća nego količina novca u optjecaju, onda ne znam šta napravit... Pretpostavljam da se u tom slučaju na taj dug ne treba ni obazirati jer ga nitko nikad neće poželjeti naplatiti. U svakom slučaju, trebamo u vladi nekog tko će reć jel situacija za bankrot il nije. Da smo bankrotirali prije 5 godina, sad bi imali puno ljepšu perspektivu.
Ne možeš u startu odbit plaćat kamate na dugovanja, ali ne možeš ni jadnički otplaćivat isti dug stotinama godina.
Grča je grcala u dugovima, a imaju znatno iznadprosječnu štednju u bankama. Nemam sad link na te podatke, ali mogu nać...
Gledao sam filmić pa sam pisao neke bilješke... Samo sam pisao dok sam gledao tako da je sve samo nekoherentni tok misli...
ReplyDeleteAkter A (banke) posuđuje akteru B (državi) novac uz kamate. Sve čisto.
"[When B borrows money from A] he steals prosperity from the future so that it can spend it today."
Ovo se može reć za bilo koje posuđivanje uz kamate. Kad god posuđuješ novac uz kamate, kradeš prosperitet iz budućnosti da bi ga mogao potrošit danas. Ali to je zero-sum game shvaćanje. Onaj koji posuđuje u generalnom slučaju nema takav stav. On ima stav: "Ovih $100 danas meni vrijedi puno više nego $120 dolara za godinu dana. Možda se otvara prilika za neki pothvat koji drugi još nisu uočili, a za godinu dana će bit općepoznata stvar. Dakle, ja preuzimam rizik i vjerujem da ćemo na kraju i banka i ja bit na dobitku."
Dalje,
"The treasury holds a bond auction and the world largest banks show up and compete to buy part of our national debt and make a profit of it by earning interest."
Predstavljen je i problem stalnog i opetovanog zaduživanja. To znači da se kamate duga nikad ne krenu u stvari otplaćivati. Zašto netko želi, štoviše, natječe se da posudi novac nekome tko mu ga nikad neće vratit? Štoviše, za godinu dana će se vratit i organizirat natjecanje da mu posudiš još! Zašto akter A uvijek iznova posuđuje novac akteru B bez da ikad dobije išta zauzvrat? Ne zvuči mi kao nešto što rade racionalni sudionici na slobodnom tržištu.
E sad dolazi na scenu FED. Ispada da je FED u konačnici taj koji stvori vrijednost iz ničega. Kad netko stvara vrijednost iz ničega, nikad u biti ne stvara vrijednost iz ničega jer se to protivi zakonima fizike. Nego, umjesto toga samo oporezuje svu imovinu koju ljudi posjeduju u toj valuti. Cijela ova priča nadalje po meni je čista kupoprodaja dobara. Onaj prvi koji je započeo stvaranje vrijednosti iz ničega je FED. Efektivno je FED svojim potezom ispisivanja čeka uzeo svakom čovjeku 0.1mg zlata i stvorio finu novu hrpicu koja je sad njihova.
Dalje, ljudi stavljaju novac u banku.
Svrha banke i jest da dalje ulaže novac koji su štediše stavili u tu banku. Zato je nužno i imati razvijeno tržište sa većom ponudom banaka. Neke banke će odabrati sigurnije varijante i ponuditi štedišama niže kamate. Neke druge banke će možda ulagati u malo rizičnija područja i ponuditi štedišama veće kamate. Poanta je da ljudi imaju izbor. Uvijek se može ponuditi i neka banka po švicarskom modelu gdje štediši neće novac rasti u banci nego se smanjivati jer će se upravo njegov novac koristiti za plaćanje sefova, zaposlenika, zaštitara, ...
Fractional reserve je stvar praktične naravi i nije korištena samo kod banaka nego recimo i kod online kladionica. Kladionice su zaključile da nema smisla da samo sjede na hrpi love koja samo čeka kad će se neka mušterija sjetiti da može isplatiti. Napravi se statistička procjena "opterećenja" koje se može očekivati na kladionicu. Sa 95% sigurnošću, kladionica može znati da neće preko 30% svih igrača sutradan se zaputiti u poslovnice i podignuti svoj novac sa online računa.
Na temelju tih statističkih procjena i s ciljem da se pospješi protok novca u društvu, banci se može upustiti u svojevrstan razuman "poslovni rizik". Znači, baš kao i kladionice, kažu: "Pa ne moramo u svakom trenutku bit spremni svakoj štediši isplatit sav njegov novac." I to je statistički gledano točno.
U pojednostavljenom modelu to se može reć i ovako: "Pa neće valjda Pero dizat pare s računa još ovaj mjesec. Imamo mjesec dana da negdje to još obrnemo dok se Pero ne vrati i ne zatraži pare." S tim da se ne radi direktno o Peri nego o novcu koji je dijeljen između stotina i tisuća Perâ i perica.
Problem nastane ako se banke malo previše zaigraju u tim "poslovnim rizicima", pomahnitaju. U tom slučaju, banke izvršavaju svoju zadaću vrlo loše, a njihova zadaća je vrlo jasna.
ReplyDeleteNe znam kojeg smisla ima otplaćivati dugove porezom na dobit, ako ćeš još iste te godine FED ispisat novi ček i stvorit novi dug. Valjda bi bilo smislenije da političari sa početka priče za svoje potrebe odmah iskoriste novac od income taxa. Umjesto da uzmu novac od income taxa, plate ratu prošlogodišnjeg duga i onda zatim pokrenu stvaranje novog duga.
I dobro u konačnici je poanta da je central banking loš, s čim se slažem i ja i libertarijanci i Bakić i još puno ljudi.
Takav monetarni sistem je u idealnom slučaju potpuno kruži sistem s dobrim feedbackom. Generacija obveznica je navijanje sata na neki način. I OČEKUJE se da stvaranje novca ima (ili će imati) ekvivalent u stvarnosti - npr. ja napravim gumb u softveru.
ReplyDeleteVlada ostavlja bankama zadaću redistribucije na tržištu (što bi trebala biti prava poveznica), i ovisno o tome pada ili raste vrijednost.
Jedino što u Ferićevom (aka :) ) videu meni iskače kao problem je što sustav nije sastavljen od nezavisnih aktera, nego su FED i banke predstavljene kao isti akter.
Jos jednom napominjem, novac bi trebao biti emitiran primarnom emisijom bez opterecenja kamata. Jer primarna emisija nije vrijednost, vec ona predstavlja rast ekonomije i porebu da se doda novcana masa u opticaj. Te primarna emisija novca mora biti strogo kontrolirana. Ako postavite kamatu na primarnu emisiju vi kazete da mijenjate neko dobro za te novce? Kako je to moguce kada ste vi samo odstampali papir? Ako naplacujem kamatu na primarnu emisiju novca dolazi do teoretske nemogucnosti otplate duga, sto znaci da masa duga je uvijek veca od mase novaca. I to nije problem jer to i tako neces moci vratiti? Ali u procesu do proglasenja bankrota ce te ta ista banka razvlastiti od sve imovine i opteretit ce te da nakon bankrota jos uvijek radis na otplati reprogramiranog duga. Ali da podsjetim, sto je banka unijela u jednadzbu? Nista! Samo otiskani papir, a sto si ti unio? Veliku kolicinu rada, veliku kolicinu dobara (sume, vode, ceste, infrastrukturu i dr.) i jos puno rada u buducnosti da pokusas rijesiti reprogram duga.
ReplyDeleteNemam pojma zasto je na mom mobitelu Goran, a ne Ivor? No nema veze.
ReplyDeleteBanka je osigurala da se taj novac plasira negdje na realno tržište. Ona je to unijela. Ali slažem se djelomično. Samo, kad bi vlada plasirala novac, tko bi vršio povratnu vezu? Tko će osigurati da štampaju realne količine novca ako je vlada i potrošač i štampač?
ReplyDelete