Futsal je igra u kojoj igrač jako teško može dobiti crveni karton zbog prekršaja. Čak i kad se radi o jako gruboj igri, najčešće je najstroža kazna žuti karton.
Netko od igrača može prigovoriti: "Trebalo bi to promijeniti. Ne bismo smjeli igrati tako grubo."
Ovakvi prigovori ne nailaze na plodno tlo. Česte reakcije su:
1) "Danas kao ekipa ne možeš gotovo nikoga pobijediti ako ne igraš čvrsto."
2) "Gle tko se javio! Imaš 100 kila i kad si u igri samo se kršiš. Počni od sebe i prestani igrat grubo, pa onda drži prodike. Licemjeru!"
3) "Ti se žališ samo zato što si mali i mršav i ne možeš podnijet mušku igru."
Po ovakvim reakcijama zaključujem da je došlo nesporazuma. Prigovor je bio usmjeren protiv pravila igre, a sugovornik je taj prigovor razumio kao prijedlog za nogometnu taktiku.
U ovom primjeru očigledno je da prigovor nije namjenjen poboljšanju rezultata pojedine ekipe. Niti poboljšanju igre u okvirima postojećih pravila.
Prigovor je glasio: "Trebamo promijeniti pravila igre inače će netko nastradati!"
Ovakvu vrstu nesporazuma često primjećujem u raspravama socijalizam vs kapitalizam.
Socijalisti govore: "Treba u većoj mjeri osigurati egzistenciju običnog čovjeka."
Kapitalisti kažu: "To je put u sigurnu propast."
Kao da izneseni prijedlog podrazumijeva to da pojedina država postane socijalno osjetljivija jer je to strategija uspjeha u međunarodnom trgovanju.
Reakcije 1,2,3 i njihovi ekvivalenti često su upućene zagovarateljima socijalizma: "Priča o socijalizmu, a koristi iPhone."
To je sasvim isto kao i reakcija broj 2 s početka teksta.
Ili u drugačijem obliku: "Bogat si, a propovijedaš socijalizam. Ajde ti prvo svoje novce podijeli, pa onda pričaj."
Reakcija broj 3: "Pričaš o socijalizmu samo zato što si siromašan i neobrazovan i iz toga vidiš samo vlasitu korist."
Vjerojatno zato ni jedan inteligentni podupiratelj socijalne osjetljivosti u društvu ne fokusira svoje ideje na politike pojedine zemlje, nego društva općenito.
Ako smo razriješili ovaj nesporazum i zadržimo se na usporedbi s nogometom, onda možemo povesti pravu raspravu...
Netko će reći: "Da se svih ovih godina u cijelom svijetu igrao taj 'socijalni' nogomet, danas ne bi imali Messija, Cristiana Ronalda, Ibrahimovića, ... Upravo je taj pritisak učinio njih boljima i svaki njihov potez učinio vrijednijim."
Sasvim se slažem.
No, tko zastupa takvo stajalište, trebao bi u njemu biti konzistentan. To znači, nema zgražanja nad vijestima da je čovjek koji ne može prehraniti svoju obitelj nožem izbo prolaznika i ukrao mu 200 kn iz novčanika.
Umjesto zgražanja, pobrini se da svojim dijelom sufinanciraš državnu policiju da te zaštiti od očajnih delikvenata. Ili, ako spadaš u bogatije slojeve, uz to uplati i privatnu zaštitu. Alarmne sustave na kuću i privatne zaštitare. Pazi kojim kvartovima se krećeš i općenito provodi što manje vremena na otvorenim gradskim površinama. Jer u gradu ima svakakvog probisvijeta i svakim danom ga je sve više.
I nema više čuđenja i snebivanja nad kriminalom. Prihvatio si to kao svoju svakodnevicu i naučio plivati u takvim vodama.
Ne možemo se čuditi ko pura dreku kad vidimo broj ovisnika, kriminalaca i zatvorenika u odnosu na materijalne uvjete života u kojima su ti ljudi odrasli.
Osobno, da nemam način za pronaći hranu, ukrao bih. Kad bi me netko pokušao spriječiti, ubio bih ga. Što je najgore što mi mogu napraviti?
Primjera ima bezbroj. Kao recimo... mjesec dana porodiljnog. Mjesec dana s novorođenim djetetom, pa nazad na posao.
Sva istraživanja u neuro-znanostima ukazuju na važnost prve 3 godine života kao perioda najznačajnijeg razvoja ljudskog mozga i na utjecaj majke u tom periodu.
Od tisuće takve djece, otkud nam pravo čuditi se kad 12-godišnji mirni, tihi, poslušni, introvertirani dječak jedan dan dođe u školu s pištoljem i poubija nekoliko svojih kolega i nastavnika?
S druge strane, mogli bismo reći, na svijetu već ima toliko milijardi ljudi. Čak i uz ovako rigorozan selekcijski pritisak, svakim danom nas je sve više.
Nije ni čudo da će nekolicina od tolikog broja ljudi puknuti pod tim selekcijskim pritiskom i izvesti neki eksces koji će zatim završiti u svim novinama pa da protivnici kapitalizma imaju šta uzvikivati u parolama.
Apsolutno.
Ovo nije jadni pokušaj nabijanja krivnje vladajućim strukturama. Zbilja smatram da je svejedno igrali mi blagu ili oštru verziju nogometa. To je stvar kolektivnog ukusa.
A kolektivni ukus je takav da 10 sekundi reklama za vrijeme SuperBowla košta $1,000,000. Deset sekundi na istoj televiziji u vrijeme egzibicijske All-Star utakmice košta nekoliko puta manje.
Ukus je takav da volimo da se igra "kao da život o tome ovisi". Tako smo organizirali i naše životne zajednice. Potrebno je svakodnevne aktivnosti izvoditi "kao da ti život o njima ovisi".
Inače si klošar.
Kao civilizacija možemo živjeti poput leptira. Svega nekoliko dana lepršavosti, čudesnih boja, raznih plesova i pirueta. Ili kao kornjača, stotinama godina polaganog hoda, gdje je svaki dan gotovo isti kao prethodni. Život kornjače nije bolji od života leptira niti obratno.
Dobar primjer su stare primitivne civilizacije i razni domorodci kao oličenje održivog razvoja. Dijete se podučava da lovi divljač. Njegov otac, djed i pradjed su također bili lovci, a njegova djeca, unuci i praunuci će također biti lovci na divljač. I tako unedogled. To su civilizacije koje su trajale puno duže od ove u kojoj živimo danas. Za dobiti bolji dojam o takvoj vrsti života dobro posluži fun fact da je Kleopatra živjela bliže lansiranju novog iPhona6 nego izgradnji prvih piramida.
Tadašnja civilizacija predstavlja život kornjače i u njemu ne postoji ništa inherentno plemenito ili vrijedno divljenja. Štoviše, nema ništa časno i dobro u konceptu održivog razvoja općenito.
No, također nema ništa plemenito u tehnološkom razvoju. U putovanju oko Zemlje za svega nekoliko sati. U naseljavanju drugih planeta. Produživanju ljudskog životnog vijeka. U poboljšanju kvalitete života kroz genetski inženjering. Umjetna inteligencija neće izroditi smisao ljudskom postojanju. Nema ništa fundamentalno vrijedno ni u jednom od tih postignuća ako se nismo zabavili u procesu postizanja.
No comments:
Post a Comment