Pa razmotrimo generalni konsenzus modernog doba o nekim osnovnim (meta)fizičkim pitanjima. To nije nužno i stajalište znanstvenika. Znanost je uvijek otprilike jedan životni vijek ispred javnog mnijenja.
Svemir je nastao Velikim Praskom. Svemir sam po sebi je "mrtav" - sastoji se prvenstveno od anorganskih spojeva. Plinovi i kamenje.
Nakon određenog vremenskog perioda, nastao je život.
Igrom slučaja, formirali su se prvi organski spojevi koji su s vremenom rezultirali primitivnim jednostaničnim organizmima.
Vjerojatno bi se ovdje mogla povući startna linija gdje počinje život - jednostanični organizmi. U svakom slučaju svi se slažu oko toga da život jest počeo u nekom trenutku.
Čim je život počeo/nastao, od samog starta funkcionira po jednostavnom principu - treba poduzeti sve što je moguće da se što više "udalji" od smrti.
Dakle, netko može postaviti pitanje: "Zašto su neki jednostanični organizmi prerasli u višestanične organizme? Milijunima godina su funkcionirali isključivo kao jednostanični. Zašto odjednom promjena?"
Pitanje može ispasti kao da je neki jednostanični organizam odlučio da želi ipak biti višestaničan iz nekog razloga.
No to nije slučaj. Opet igrom slučaja, višestanični organizam se dogodio. Taj višestanični organizam trošio je manje energije za održavanje svog postojanja u odnosu na količinu energije koju je primao iz okoliša.
Znači, višestanični organizam se u odnosu na jednostanični udaljio za jedan korak dalje od smrti.
Tu logiku možemo primijeniti na svu evoluciju.
Pa tako možemo doći sve do današnjeg dana i reći da čovjek koji ima dva milijuna dolara na računu i trudi se zaraditi treći upravo radi taj dodatni korak da se udalji od smrti. Kako god okreneš, s tri milijuna si dalje od smrti nego s dva.
Na primjeru čovječanstva, pokretačka snaga kapitalizma je upravo ta čovjekova želja da sutra uvijek bude bolje od danas. Uvijek pokušati otići korak dalje od smrti, korak dalje od ništavila.
Tako pitanje poput: "Zašto leptirovo krilo na sebi ima šaru u obliku oka?"Ima spreman odgovor koji ukazuje na to kako krila s takvim šarama predstavljaju svojevrstan obrambeni mehanizam od prirodnih grabežljivaca.
Ili da poprilično kompleksan pjev ptica ima za svrhu poboljšati komunikaciju odstupajući od zvukovnih obrazaca koji se često mogu čuti u okolišu.
Određene cvjetove u prirodi ljudi mogu smatrati lijepima ili mirisnima. No sa strane samog cvijeta, njegov oblik i miris samo je manični pokušaj njegovih bioloških stanica da pobjegnu od smrti.
Ovakva priča o svemiru sažima mindset modernog zapadnog čovjeka.
Kao što je ključni trenutak u povijesti svemira bio nastanak života tako bi se moglo reći da je drugi ključan trenutak nastanak ljudske svijesti.
Zašto bi to bio ključan trenutak?
Ljudi (kao samo još jedan oblik života) pokazuju ponašanje naizgled nekarakteristično za dotadašnji život.
Neki ljudi uvijek iznova čine stvari koje im ni na koji način ne pomažu da poboljšaju svoje sutra. Grade piramide i toteme, plešu oko vatre pa poslije hodaju po žeravici. Stavljaju veliko prstenje oko vrata i uništavaju svoje tijelo piercingom i tetovažama.
Neki pak ljudi svjesno čine stvari koje ih direktno približavaju smrti.
Naravno, čvrsti zagovornici gore predstavljenog zapadnjačkog mita imaju odgovore i na to.
"Ljudi koji svjesno uzrokuju vlastitu smrt su defektne jedinke. Ples je doduše koristan za zdravlje, razvoj motoričkih sposobnosti i živčanog sustava, prigodan za pronalazak potencijalnih partnera za produžetak vrste. Umjetnost općenito je korisna za razvoj i poticanje kreativnosti te indirektno pomaže društvu u postizanju novih napredaka."
I tako dalje... Ovakva objašnjenja nalikuju na posrnulog znanstvenika koji se zaljubi u svoju teoriju i ne prihvaća da se stvarni svijet možda ne podudara s njegovim modelom.
Kako bi onda izgledao korigirani model? Revidirani zapadnjački mit?
Pokušajmo samo maknuti zablude iz postojećeg modela i zatim vidjeti što je ostalo.
Dakle, treba pokušati pronaći trenutak kad je iz neživota nastao život. I pritom shvatiti koliko je taj trenutak proizvoljno određen.
Zatim prihvatiti da se u tom trenutku nije dogodio nikakav "ključni trenutak", nikakva stepenica u povijesti svemira, nikakav nepredviđeni incident, nikakva "intervencija".
Popularni mindset voli razmišljati u binarnom obliku - ili je nešto živo ili je mrtvo. Iz toga logički slijedi da je život morao nastati točno u jednom trenutku.
Međutim, nastanak života dogodio se neprimjetno kao topljenje meda u šalici vrućeg čaja.
Svi se slažu u kojem trenutku su postojali med i čaj kao odvojeni entiteti i u kojem trenutku je postojao samo čaj. Ali nitko ne može pronaći točan trenutak kad su se ta dva entiteta spojila.
Što se tiče života u svemiru, situacija je slična. Samo što nemamo razloga vjerovati da su život i svemir ikada bili odvojeni niti da je njihovo međusobno ispreplitanje na ikakav način završeno.
Zatim se isti slijed zaključaka može napraviti za ključni trenutak broj 2 - razvoj čovjekove svijesti.
Ako ćemo gledati kroz uzročno-posljedične veze, moglo bi se reći da je nastanak života, nastanak ljudi, nastanak ovog teksta i ekrana s kojeg ga čitaš bio implicitno zapisan u samom Velikom Prasku.
(Zadnji Wattsov isječak, obećajem :D)
Brisanje ovih granica dovodi do izjednačavanja naizgled nespojivih pojmova.
S jedne strane kamenja i plinovi svemira, komete i planeti koji se kreću oduvijek istim predvidljivim putanjama.
S druge strane čovjek kod kojeg je svaka sekunda moment kreacije. U svakoj sekundi naizgled nešto nastaje iz ničega. Nemoguće je predvidjeti što će sljedeće napraviti.
Zar ćemo staviti znak jednakosti između te dvije strane?
Ako već hoćemo, ili ćemo prvoj strani pokušati pridijeliti karakteristike druge (svemiru pridijeliti neke ljudske osobine - opcija A).
Ili ćemo drugoj strani pridijeliti karakteristike prve (čovjeku pridijeliti karakteristike svemira - opcija B).
Kao što je rečeno, znanost je uvijek godinama ispred javnog mnijenja.
Opcija A ima uporište u kvatnoj fizici. Ako krenemo izmišljati teorije koje bi objasnile ove pojave, možemo početi pričati o tome kako cijeli svemir prožima jedna svijest. Ili da je čovjekov um ima mogućnost upravljanja materijom.
Ubrzo počinjemo zvučati kao neki sektaši.
Opcija B ima uporište u neurologiji. O čovjekovom mozgu zna se više nego ikad. Gotovo da već možemo modelirati umjetni mozak koji će raditi jednako, ako ne i bolje od onog biološkog.
Kad krećemo s ove strane, počninjemo govoriti o tome kako čovjek nije tako poseban kao što se dosad mislilo. Štoviše, potpuno je determinističan. Koncept koji ljudi opisuju kad kažu "ja" - uopće ne postoji. Pa zar nije čovjekova priroda potpuno jednaka prirodi kometa koji se praktički oduvijek pravocrtno giba milijunima svjetlosnih godina dalje? Električni implusi u čovjekovom mozgu se možda ne gibaju pravocrtno, ali se i dalje gibaju deterministično.
Sasvim je fascinantno da ljudi uopće percepiraju sebe na takav način - da su oni u centru svega. Cijeli osjećaj samog sebe i osjećaj života mora da je potpuna iluzija.
Kao što se već naslućuje, ovdje počinjemo zvučati kao istočnjački "prodavači magle".
Ako zauzmemo neke od ovakvih stajališta, to bi značilo da život nije nastao u nekom trenutku nego da je oduvijek tu.
Zanimljivo je razvrstati drevne religije prema tome smatraju li da je svijet imao početak ili da postoji oduvijek . Grci i istočne religije su smatrali da postoji oduvijek. Židovi (pa kasnije kršćani i muslimani) smatraju da svijet ima svoj početak (i kraj).
(Za ostale civilizacije ne znam...)
I kad bi sav život u ovom svemiru nestao, što bi ostalo? Neživot, odnosno smrt. Kao što smo već primijetili, iz neživota bez problema nastaje život. I obratno. Na kojoj god razini našeg fraktalnog svemira promatrali, bila to abiogeneza ili četiri godišnja doba.
Koji je onda ispravan odgovor na pitanje s početka teksta? Zašto su iz nekih jednostaničnih organizama odjednom nastali višestanični? Sad kad smo vidjeli da život ne predstavlja nikakvu stepenicu, ovo pitanje je isto kao i: Zašto život u svemiru?
Moglo je sve ostati kako je i bilo. Čemu sve ove komplikacije?
Prema opciji A, zato što je to bila odluka svijesti koja prožima sve što postoji. Bogu je dosadilo što mu svi spočitavaju da ne može napraviti kamen koji ni sâm ne može podići. Pa je napravio kamen i odlučio zaboraviti da ga može podići. Problem riješen.
Nakon toga, bog uživa u zabludi da postoji nešto što nije on sâm. Dijete kad se tek rodi, najbliže je što poznamo božjem stanju svijesti. Čim dobije vid, pruža ruke da dohvati to što vidi, makar je predmet promatranja udaljen 20 metara. Jer, neshvatljivo mu je da nešto može biti udaljeno, izvan dosega.
Isto tako, kad počne proizvoditi prve artikulirane zvukove, upire prstom u apsolutno sve stvari i govori "ta, ta, ta". Jer, stvarno jest fascinantno da postoji to, to, to i to. Jer, "do maloprije" je postojalo samo sve, odnosno ništa - singularitet.
Prema opciji B, zato što je ovakav slijed događaja bio zapisan u samom Velikom Prasku. Zašto je bio zapisan upravo takav slijed događaja? To nikad nećemo saznati zato jer prije Velikog Praska vrijeme nije postojalo, pa samim tim nisu postojale ni uzročno-posljedične veze koje bi mogle dati odgovor u obliku Zašto? → Zato!
Doduše, iako smo ustanovili da je sve što promatramo deterministično, ostaje nam naša vlastita svijest. Nju smo također raskrinkali kao običnu iluziju. Razmišljanje i donošenje odluka nije naš potez, to je potez naših neurona koji reagiraju na poticaje drugih neurona. Oni pak reagiraju na poticaje iz okoliša. Sadašnje i prošle. Mi smo samo automat.
I sad, nakon što je iluzija raskrinkana... Što dalje?
Možemo uživati u vožnji ili možemo postupiti kao dobar šahist koji vidi mat u sedam poteza. Poruši figure i kaže: "Idemo novu."
Vraćajući se na čovjek - kamen, koja je razlika između šuma - vrt? Nikakva i svakakva.
ReplyDeleteI u tom kontekstu, prema prijelazu između "smrti" i života, zar nije čovjek jedina struktura koja može pobijediti taj prag, ako ništa barem s "Idemo novu"?
I vjerojatno implicitno u tom pravcu ide put prema objašnjenju i opcije A i opcije B, koje moraju isključiti vrijeme ako žele biti valjane.
Čovjek je u ovoj usporedbi predstavnik života, kamen je predstavnik neživota.
ReplyDeleteU usporedbi šuma - vrt, svatko će se složit da oboje predstavljaju život.
Možda šuma predstavlja viši stupanj entropije, dok je vrt konstruiran i organiziran.
Valjda se i tako može gledat na stvari. Da je smrt nered i raspršenost, a život je uređenost i sklad.
Da je čovjek jedina struktura koja može pobijediti prag između života i smrti... Valjda sve strukture konstantno teku iz života u smrt pa natrag. Intervali (frekvencije) se razlikuju.
Ovo za čovjeka se može reći da je on jedini koji nešto čini "svojevoljno". Ali onda ostaje pitanje otkud je došla ta njegova volja da nešto učini?
Kako si mislio ovo da moraju isključiti vrijeme da bi bile valjane?
To bi značilo da ne mogu biti valjane u suprotnom (ako razmišljamo u vremenskim okvirima)?
Nisam do kraja napisao ovaj post... pogubio sam se... i otišlo je u previše smjerova...
Post je jako dobar. Da bih ga shvatio, kao i znanstveni clanak, citao sam ga par puta.
ReplyDeleteCovjek je pojava ili materijalna struktura koja na zemlji ima najmanji stupanj entropije, a kad predes na duhovno, onda je to razina morala. Mnogi filozofi agnostici su na kraju priznali nuznost nekakvog morala, apsolutnog uma kod nekih ili Boga kod religije.
Problem je sto se mnogima zgadila antropomorfizacija prirodnih sila, kao Demokritu, pa su forsirali materijalizam, na pocetku atomistiku. Taj utjecaj se prelio na njemacke filozofe/fizicare koji su sredinom 20. st. abdicirali u SAD i uveliko utjecali na americki pragmatizam i zelenastvo.
Potpuno je krivo onda sto se sada taj pragmatizam skoro izjednacio s moralom. Ali mislim da je krivo poistovjetiti moralne i nemoralne, sto bi se moglo u ekstremizaciji primjera skupine 1 i skupine 2.
Svojevolja. Bas ako se izjednaci volja zivotinja i ljudi, cini se da je covjek jedino bice koje voljom moze pociniti samoubojstvo (iako nije dokazano da zivotnije ne mogu). Iako je ovo moj krivi trag, mislim da se u pragu zivota prema smrti (ne doslovno) krije neka stvar koja te vodi na opciju A i opciju B, gdje moras iskljuciti vrijeme za valjanost. Vec si napisao da je opcije B valjana bez zasto zato, tj. vjerojatno u jedinstvu (sto dovodi do singulariteta opcije A) svega. A jedinstvo svega mora iskljuciti vrijeme.
Isto je i s 1. Newtonovim zakonom, tijela se krecu konstantnom brzinom zbog inercije. I onda je Newton na odgovor o prvom pokretacu nebeskih tijela zadrzao pravo na Boga. Bez obzira, da bi to bilo valjano i nepobivo, moras iskljuciti vrijeme.
Ne znam objasniti do kraja, ali mislim da kuzis ;)
Prednost je sto se to vise ne mora stavljati samo u apstrakciju, nego ima podlogu i u teoriji relativnost - prostor-vrijeme
Da kužim šta hoćeš reć. I opcija B koja smatra da je sve potpuno deterministično - kroz praćenje uzročno-posljedičnih veza vrati se na sam početak gdje se više ne može pričati o uzrocima i posljedicama niti o (ne)determinizmu.
ReplyDeleteU nedostatku boljeg opisa, to stanje mogu slobodno nazvati "bogom". Ne postoji prostor, ne postoji vrijeme, ne postoji kauzalnost.
Nevezano za ovo, jedan malo drukčiji pogled na sve ovo mi je pao na pamet...
Popularne moderne religije (kršćanstvo, islam i to...) kao da su prihvatile sljedeću priču... Znači, bog je postojao u tom stanju (bez vremena i prostora).
Zatim je stvorio svemir.
Ali je ipak zadržao taj svoj originalni aspekt (bezvremenost i bezprostornost). I nekako iz tog stanja - promatra svemir. Između njegovog stanja i svemira koji je stvorio postoji "nepremostivi jaz".
(Neke marginalne skupine zastupaju da bog intervenira u prostor-vremenu. Čudesna ozdravljenja, levitacije, bilokacija, ... U znanosti mjesta za takve stvari ostaje još eventualno na kvantnoj razini. Makar, meni osobno neprivlačna teorija.)
Što bi značilo da je bog stvorio svemir kao neku utakmicu koju će onda promatrati s druge strane "nepremostivog jaza". Što bi još bilo ok da utakmica nije potpuno deterministična. (Bez znakova o božjim intervencijama, ne možemo pobjeći od toga da je sve deterministično. Otkud će poteći neočekivanosti?)
Bog sigurno neće gledati determinističnu utakmicu. Što nas dovodi do shizofrenog boga, koji dijelom svoje osobnosti sudjeljuje u prostor-vremenu, a dijelom ostaje u svom originalnom stanju i promatra taj svemir i ono što on sâm čini u njemu.
Treća opcija mi se čini najrazumnija. A to je da je bog uistinu postojao u originalnom bezvremenskom i bezprostornom stanju.
Sa stvaranjem prostor-vremena, sam je sebe raspršio u svu stvorenu materiju, antimateriju i šta već ne...
(To je onaj misaoni eksperiment: "Što bi činio da možeš svaku večer usnuti bilo kakav san? Proizvoljno određenog subjektivnog trajanja.")
I ta raspršena svijest se kroz cijeli vijek svemira ponovo sakuplja. U tragovima, u grumenčićima, u kratkim iskricama. Ne na jednom mjestu nego na više mjesta istovremeno.
Ako proces cijelog svemira gledamo kao neki ciklus, to bi značilo da će se u jednom trenutku vratiti u početni stadij. Što bi značilo da se i svijest u svemiru okrupnjuje u sve veće... "dijelove" ili štogod...
U ovom aranžmanu, bog stvarno ima neke "koristi" od stvaranja svemira. Izašao je kompletno iz svog originalnog stanja. Neki bi rekli iz "sveznajućeg i svemogućeg" stanja. (Ali, što znači biti sveznajuć ako ne postoji ništa o čemu bi uopće mogao nešto znati?)
Izašao iz svog stanja i postao dijelom utakmice koju je stvorio. Ta utakmica je u suštini deterministična, predodređen joj je tijek. Drugačije ne može biti jer bog nije zadržao svoje originalno stanje iz kojeg može intervenirati.
Ali ovaj put boga ne smeta što je utakmica deterministična jer za njega je sasvim obrnuto - sve je puno čudesâ, svaki čas nešto novo i neočekivano.
E sad, sitne čestice svijesti koje su se okrupnile, opet izgleda vraćaju sposobnost interveniranja u determinističnost svemira. Ljudska svijest primjerice utječe na fizička svojstva kvantnih razina.
I s vremenom situacija sve više nalikuje "slikaru u slici". Slika koja je u procesu nastajanja i slikana od strane slikara koji se također nalazi na slici.
Svaki grumenčić svijesti za sebe kaže "ja". Koliko god bila relativna veličina tog grumena. Bio to "ja sam koji jesam" ili pero perić ili poljski miš...
ReplyDeleteSviđa mi se ideja s grumenčićima. To je u smjeru panteizma što u konačnici jamačno je istina. Da je ono što nazivamo Bog prisutno apsolutno svugdje. Ljudi su napravili veliku pogrešku i anticipirali božanstvenost samo u čovjeku.
ReplyDeleteTo stvara sav niz današnje problematike oko ekologije.
Nisam siguran za ovo da ljudska svijest utječe na eksperiment. Nisam provjerio, ali jesu li oni radili eksperiment s čovjekom i onda bez čovjeka i dobili različite rezultate? U tom slučaju mora postojat neka vrsta entanglementa. Meni se prije čini da su stavili detektor prije dvije pukotine. Onda naravno da utječu na eksperimet jer apsorbiraju fotone.
Znam kako je to s poluvodičkim kvantnim qubitovima. Oni kad iščitavanju/mjere qubit, šalju radioimpluse, slično kao što rade gate. Tako da pri mjerenju isto mora biti neka interakcija. Ovo je zanimljivo, jer i covjek non stop interferira mjerenje - apsorbiranjem fotona. :)
Moguće je da je Bog samo "stvorio Rim", a svjedno mu je kojim ćemo putem "doći do Rima". Tako se isto gubi determinističnost. Ja sam si to zamišljao kao mravinjak. Bez obzira na komplicirana i raznolika kretanja mravi, mravinjak će uvijek ostati isti. Ja bih zastupao teoriju da se to raspršenje zaista dogodilo, ali da je određena dimenzija ostala kao referenca u koju grumenčići mogu proviriti. U takvoj konstituciji, Božja dimenzija je nepromjenjiva i bezprostorna i bezvremenska, kao neko beskonačno more bitka. A jedino što se mijenja je poneko prosijevanje, koje u mojem slučaju nije "inicirano od gore".
Bez potrebe za logikom, moj osjećaj je da te dvije "dimenzije" neodjeljive, u objema se ništa ne mijenja, osim prosijavanja koje samo naizgled mijenja našu "dimenziju".
Ovo za "double slit experiment"... moj prvi dojam je bio da je proces mjerenja očigledno pod utjecajem stroja koji se koristi za mjerenje.
ReplyDeleteNa onom videu govori da izbacuju elektrone jedan po jedan, i to stvori interferencijske pruge.
To bi recimo bio eksperiment 'bez čovjeka'.
Zatim eksperiment 's čovjekom' je taj da ugrade senzor na pukotinu da vide gdje točno prolazi elektron.
Sad ne znam jel višak ili manjak fotona u cijeloj priči može uzrokovat to da nekad elektron putuje kao čestica, a nekad kao val. Ili recimo da putuje kao val do same pukotine, pa dalje nastavi kao čestica.
Sve u svemu, dosta me bunila ta priča oko toga da nešto putuje kao čestica pa onda kao val. Val je uvijek pokret nekog medija (neke već postojeće materije).
Val na vodi, medij je voda
Zvuk = pokret zraka
Onda kad je sijedi dedek u ovom video postavio retoričko pitanje "Waves of what?", osjećao sam se manje čudno i onda sam prihvatio to da nije toliki naglasak na konceptu vala i da si ne moram vizualizirat more svaki put kad to spomene. Nego da je to jednostavno najbliži obrazac koji imaju i koji mogu spominjati kako bi opisali nekonzistentnosti koje primjećuju.
Sad me zanima šta se dogodi ako stave promatrača na recimo 4. (četvrtu) interferencijsku prugu od sredine. Da li onda taj promatrač ne bilježi nikakvu aktivnost i i dalje se ocrtavaju samo dvije pruge? (To bi se možda dalo izguglat...)
Uglavnom, malo sam bio čitao polu-laičke tekstove o tom eksperimentu i nisam nigdje našao da netko ima objašnjenje koje bi se lijepo uklopilo u nekakvu 'konvencionalnu' (ne-stohastičku) fiziku.
Konvencionalna fizika koja se bazira na Newtonu i atomizmu, da je u osnovi sve sastavljeno od neke bazične 'tvrde tvari'.
Svi znanstvenici su se čudili tom fenomenu tako da sam i sâm prestao mislit da se radi o tome da je problem u laboratorijskoj opremi.
Vidi ovo, ide u korist tezi da nezivo->zivo nije toliko jedinstveno :)
ReplyDeletehttps://www.newscientist.com/article/mg23130870-200-life-evolves-so-easily-that-it-started-not-once-but-many-times/