Ekstremni ljevičari kao Kapović će možda reć da nije nikakvo umjeće stvoriti radno mjesto. "To može svatko. Prava vrijednost je u ljudima koji u konačnici odrađuju taj posao. Oni su stupovi društva, pokretači gospodarstva, stvaratelji blagostanja."
Jedan takav omladinac, Kapovićev "pokretački motor društva", je i ovaj gospodin:
Čovjek radi 10 sati. Dela. 365 dana u godini ko Bandić. Samo ovakvi ljudi koji naporno rade nas mogu izvuć iz krize.
Šalu na stranu...
Treba uočiti da su poduzetnici ono što predstavlja vrijednost. U jednom udžbeniku iz ekonomije pročitao sam da su tri osnovna resursa svake zemlje: prirodni resursi, kapital i poduzetnička sposobnost. Složio bih se s tom TOP3 listom.
Poduzetnik je osoba koja poduzima rizik, a ono što stavlja na kocku je svoj vlastiti novac. U slučaju neuspjeha, on je prvi koji ispašta. Toga fali u Hrvatskoj. Nema ljudi koji preuzimaju rizik. To nije nešto vezano za klimu ili genetsko nasljeđe. Kako je "američki san" nešto što na našim prostorima volimo ismijavat kao klišej, pogledajmo "hrvatski san". Svaki roditelj se dobrano potrudi da svoje dijete odgovori od poduzetništva koliko god je u njihovoj moći.
"Nemoj sine, pa šta ćeš se bakćat s tim? Odi tamo ti je sigurna plaća, posao, zdravstveno, mirovinsko..."
U Hrvatskoj su poduzetnici skoro pa izumrla vrsta.
Kad vidim sintagmu "krupni kapital", znam otprilike o čem se radi. Mi imamo Todorića i za nas je on "krupni kapital". Ljudi poput njega koji su se toliko obogatili i zbog njega ljudi proklinju slobodno tržište. A nisu svjesni da su se takvi ljudi obogatili upravo zbog vladinog interveniranja i zbog nasilnog uplitanja u slobodu tržišta. Ukratko, da smo imali slobodno tržište, lešinari poput Todorića ne bi se uzgdigli kao što jesu. Firme ne bi dobivale nove vlasnike za 1kn na temelju kojekakvih mutnih poslova nego bi dobile vlasnika koji bi dokazao da ih najviše želi i najviše voli. Kako bi to dokazao? Tako što bi najviše svog vlastitog dobra stavio na kocku. I imao bi snažan poticaj da firma ne propadne. I što ako je taj čovjek francuz, a ne hrvat?
Todorić se mogao obogatiti i na slobodnom tržištu. Dapače, možda i više. Ali samo da stanem u obranu toga...
Danas sav normalni svijet živi u demokraciji. Što znači da tu i tamo glasaš.
Problem u tome što su ljudi kontradiktorni samima sebi. Na sljedeći način... Svaki čovjek obavlja dvije vrste glasanja.
Prvi način se odvija svaki dan. I glasanje se odvija novčanim transakcijama...
Stojiš ispred 3 pekare. Ispred jedne je red dugačak 20 metara, ispred ostale dvije nema žive duše. Želiš pojest ukusno pecivo, a ne smeće. Pred tobom je izbor:
a) Income equality. Zašto bi samo jedna pekara dobila sav profit. Potrebno je smanjiti income inequality. Ne smije sva vlast bit u rukama jednog aktera na tržištu.
b) Ja čekam zadnji u redu, dođem na red, pružam 20kn pekarici i kažem: "Ja želim da upravo Vi imate moć. Zašto? Zato jer vidim da ovu moć koju ste dosad imali vrlo ste dobro iskoristili. Ja s ovih 20kn GLASAM za Vas."
I onda, budući da smo odabrali opciju b) odemo dalje svojim poslom i isto to ponavljamo i u kupnji odjeće i u kupnji namještaja, itd.
I onda za mjesec odemo na izbore onog drugog tipa... Gdje sjednemo u kućicu i glasamo za neke ljude koji obećavaju to i to. I često odabiremo opciju koja govori da će oduzet moć onima kojima smo ju urpravo mi dali (poklonili) na pr(a)vim izborima.
Da ne naglašavam preočite zaključke, samo bi skrenuo pozornost na kriterij kojim se čovjek vodio na izborima broj 1 i na ovim drugim izborima.
Jako lijep i kratak filmić:
Kad se priča o tome što bi trebala biti zadaća države, a što bi trebalo biti prepušteno slobodnom tržištu ljudi često kažu: "Država treba preuzeti sve što je od javnog interesa." Javni interes je pretpostavljam nešto što se tiče svakoga, ili barem jako velikog broja ljudi.
Vezano za to, prispodoba. Kad je ruski predsjednik došao u posjet Velikoj Britaniji u periodu hladnog rata. VB je bila dosta naprednija. Rus je sve promatrao i divio se i na kraju posjeta rekao engleskom premijeru:
"Bilo mi je lijepo kod Vas. Dobro napredujete, kod vas sve nekako sjeda na svoje mjesto. Moram priznati da sam malo ljubomoran. Ali jedna stvar mi još uvijek nije jasna...
Kako vi određujete koliko kruha ćete proizvesti svaki dan?"
Kruh se tiče svakoga. Kruh je javni interes. A opet, prepušten slobodnom tržištu, i funkcionira sasvim dobro. Slična priča se može povuć i za obrazovanje i za zdravstvo na ovaj način:
Što ako neka pekara ima najjeftinija i najukusnija peciva koja te ujedno otruju za 10 godina nakon što si ih pojeo.
I onda čovjek može pomislit kako je krasno što imamo sve te regulatorne agencije i zdravstvene inspekcije, ali to uopće nije poanta moje priče. Ako neka pekara to stvarno napravi, neki ljudi će umrijet. I tu se ništa ne može poduzet, agencije i inspekcije su u pravilu beskorisne. Oni koji su odgovorni naknadno se mogu pospremiti u zatvor, ali to neće vratiti mrtve. Tržište kruhom je prepušteno na milost i nemilost slobodnim agentima, a stvari izgleda zasad funkcioniraju sasvim ok.
Ima i priča oko toga što stvarno ima opravdanje da bude u nadležnosti centralnog entiteta i razlozi zašto su to smislena opravdanja. Ali isto, neću ovdje.
Što se tiče ulaganja u poduzetništvo umjesto u zdravstvo i školstvo, na globalnoj razini može se propitivati: "Čemu tolika nabrijanost? Pa zar nismo kao ljudska vrsta već došli do nekog stadija gdje nam egzistencija nije ugrožena? Čemu tolika graja oko napretka? Oko novih tehnologija?"
To je tema za drugi put.
U poveznici s ovim zadnjim filmom, mogla bi se ispričat jednaka priča:
Ulazi Kuna u dućan i pita prodavača Dolara: "Ja bih htio jedan iPhone."
Dolar kaže: "Ti želiš da mnooogi rade za tebe (yen, yuan, euro, ...). Što si ti, Kuno, napravila za nekog od njih?"
Ovo je posebno prigodna pričica za sve živozidaše. Kul je pričat o monetarnim reformama ako ćeš zatvorit zemlju od svih vanjskih utjecaja.
Da ne glumim previše ekonomskog stručnjaka... to bi bilo to.
