"Ljudi ispred profita"

Svi ljudi na ovom svijetu dijele se na one koji trguju i one koji otimaju.

To se odnosi na sve aspekte života. Majka koja doji, trguje. Jer joj dobrobit djeteta vrijedi više nego ono što ulaže u tu aktivnost. Prosjak koji prosi, on trguje. U razmjenu za novac, ljudima nudi osjećaj plemenitosti i dobrote, dozvoljava im da se osjećaju da su dobri. Odlazak u crkvu je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme kao nešto što ti sâm smatraš duhovnom investicijom. Doniranje u Crveni Križ je trgovanje. Daš robu u zamjenu za osjećaj da si učinio dobro djelo. Sprječavanje deložacija je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme, primaš uvrede i trpiš fizičko nasilje, ali zauzvrat dobiješ sreću i zadovoljstvo što je jedna obitelj ostala u svom domu barem još neko vrijeme. Itd itd...

Oni koji trguju stalno moraju brinuti je li ono što nude dovoljno dobro da postignu željenu razmjenu. Oni koji otimaju, nemaju takvih briga.

Kod nas, odlučili smo i školstvo i zdravstvo, pa onda i kulturu i koješta ostalo, dati u ruke NE ljudima koji trguju nego upravo onima koji - otimaju (vladi). I onda gledamo i čudimo se kako je sve loše. I onda dođe Živi Zid i kaže kako je problem u tome što ljudi koje smo ovlastili za otimanje nisu dovoljno moralni ni pošteni. Ako izaberemo Živi Zid, na poziciju središnjeg i krilnog Otimača napokon će doći poštene i moralne osobe. O količini otimačine nema priče jer sa samim činom otimanja nemaju nikakav problem.

(porez je krađa)

Privatno vlasništvo

Zamisli džunglu u kojoj živi pleme domorodaca. Jedne godine došla je suša. Nema dovoljno pitke vode. Pleme je napravilo veliki rezervoar i sve svoje zalihe vode stavili u njega. Kad si žedan, ideš do rezervoara i piješ na slamku. Svaki član plemena, kad pronađe nešto pitke vode, dopremi ju u zajednički plemenski spremnik.
Znaš da za 2 dana dolaze dani najvećih suša i želiš uštediti vode za te krizne dane pa trpiš žeđ.

Došli dani najveće suše i ti se zaputiš prema spremniku s vodom samo kako bi saznao da je potpuno prazan.

Ti ne poznaš te sve ljude. Možeš ih sve sazvati pa urlikati na njih: "Tko je popio? Di su pare!?"
"Zašto se jednostavno ne možemo svi dogovoriti da postupamo onako kako je u najboljem interesu za zajednicu? Zašto ne razmišljate svojim glavama?"

Nakon nekog vremena i najustrajniji glas razuma odustane od držanja prodika.

Jedini način preostaje... dok je rezervoar pun, nasrči se koliko ide. Jer... jednostavno ne znaš šta će bit za par dana. Naloči se da ti trbuh puca. To je jedina racionalna odluka.

Rješenje? Stavit ćemo čuvare oko spremnika s vodom. Odabrat ćemo među sobom ljude kojima najviše vjerujemo i oni će imenovati čuvare. Oni će odlučivati kome će, kad i koliko vode biti odobreno.


Alternativa je da svaki član plemena si jednostavno nabavi bocu i natoči svoj dio te raspolaže s njim kako on želi. Za loše raspolaganje vodom, bit će kažnjen tako što će bit stavljen na milost i nemilost svojih sumještana. Prava nesebičnost će tek onda doći na test, zato što nisi obavezan pomoći.
S druge strane, ako kvalitetno raspolažeš svojom vodom, bit ćeš nagrađen u prvom redu blagostanjem i zdravljem. U drugom redu, bit ćeš nagrađen tako što će se napokon cijelo pleme usuglasiti: "Ovaj čovjek je pametan. Hajmo raditi onako kako nam on kaže da bismo trebali."

Nema potrebe za moralnim prodikama i pokušajima educiranja onih koji odbijaju edukaciju.

---

Živi Zid ne služi krupnom kapitalu nego ljudima

ŽZ se ljuti jer je Most dobio puno glasova na izborima na račun toga što su potrošili puno novca na predizbornu kampanju.

Pokušavam razumjeti na što se točno ljute. Vjerojatno nešto u stilu... "Mi imamo superioran proizvod, Most ima inferioran proizvod. Most je uložio novac u promidžbu, mi nismo."

Zaključak koji očekuju da njihov sugovornik iz toga izvuče je da je Most skupina prevaranata jer podvaljuju ljudima njihov inferioran proizvod dok ljudi za istu cijenu (cijenu jednog glasa) mogu dobiti superioran proizvod. Kreatori superiornog programa zakinuti su za zadovoljstvo koje bi osjećali ako bi se njihov program proveo. Zakinut je narod jer su dobili mačka u vreći.

ŽZ zeli ostaviti dojam da je svojom promidžbenom aktivnosti Most prisvojio nesto što bi po moralnim načelima trebalo pripasti njima. Moralna načela* nalazu da narod dobije što bolju uslugu.

* nema fus note, nemoj ni tražit

Stav je, dakle, da je svaka naplata promidžbe u suštini zla. Prava svrha promidžbe trebala bi biti da javnost informira o svima i o svemu jednako. Nakon što je javnost pravedno informirana, na svakom pojedincu je da napravi odabir prema vlastitom slobodnom nahođenju. Jedino tako javnost može donijeti odluku koja će u konačnici za njih biti najbolja. Neovisno za političke stranke, isto vrijedi i za sapune, mobitele i obuću. Nemali broj puta se dogodilo da se inferioran proizvod prodaje bolje od superiornog samo na račun agresivne promidžbe. Čovjekova higijena ili kvaliteta obuće u sličnim je okvirima važnosti kao i vodstvo zemlje.

U tom slučaju, kolika će biti cijena sekunde televizijskog programa previđenog za promidžbu? Koja reklama ide u termin oko 20:00 sati, a koja u 06:15 ujutro?

Odgovori moraju zadovoljiti probleme do kojih smo došli ranije. Koja je to cijena da ju svatko može priuštiti? Je li uopće potrebno da se promidžba plaća? Dan ima samo 24 sata (oskudni resurs), kako ga optimalno (pravedno) raspodijeliti?

Kako postepeno rješavamo ove probleme, uvijek trebamo imati na umu moralni cilj: Najbolje za narod.

Tijekom ostatka teksta korisno je u pozadini razmišljati o dvije stvari:
1) Koji tijek događaja je doveo do toga da danas imamo toliko raznih načina promidžbe? Tko su entiteti, ljudi, odbori ili države koji su doveli kvalitetu marketinga do stadija na kojem je danas?
2) Koja je budućnost marketinga? Tko su ljudi koji će uvesti inovacije i poboljšanja u marketing? Treba li nam još reklama da nam iskaču iz pašteta? Zar nam ih nije već pun kufer? Je li misterija to što Google nudi ljudima da im dobrovoljno ispunjavaju formulare o samima sebi i govore stvari iz svog privatnog života, kad Google već toliko toga zna o njima da mu ti podaci ni ne trebaju?

Alate promidžbe koji su omogućili najveći fanovi marketinga, sada su izgleda od iznimne koristi ljudima koji marketing preziru, a istovremeno žele svim mogućim marketinškim putevima doprijet do naroda da im kažu da je drugačiji put moguć. Da imaju koga odabrati na izborima, da ima nade za budućnost.


Da se vratimo problemu organizacije reklamnog prostora.

Recite mi jesam li na tragu "ispravnog" odogovora s ovim...

Dozvolit ćemo potpuno slobodne medije koji će bez restrikcija naplaćivati usluge promidžbe. S druge strane, trebamo imati solidan nezavisni medij koji neće bit prepušten na milost i nemilost kapitalu. Država će biti vlasnik. Pravo na promidžbu imaju svi. Besplatno ili uz simboličnu naknadu koja ne bi trebala eliminirati nikoga. Kao što je vec rečeno, dan ima 24 sata. Reklame se vrte ciklički, svi dobiju jednaku minutažu.

Uz ograničen broj sati i eventualno neograničen broj različitih reklamnih spotova izgledno je da će se pojedina reklama odvrtiti svega jednom u 3-4 dana. To je nalik na onu priču o tome kako se jedina jednakost može postici tako da nitko ne dobije ništa.

Kako će se rješavati problem dvostrukog reklamiranja istog proizvoda? Naizgled dvije različite i sasvim nepovezane firme žele izvrtiti svoju reklamu na državnoj televiziji, a u stvarnosti nije baš tako.

Također, hoće li državna televizija sadržavati isključivo reklame? U tom slučaju, nitko ih neće gledati. Ako će sadržavati i neki konkretan televizijski program, tko će odlučivati koji program? Koje filmove, koje serije, koje dokumentarce? (zapamtimo kriterij: što bolje za narod)

Kako god okrenemo, onaj tko bude odlučivao o tim pitanjima je u poziciji moći. Zato ćemo biti oprezni i preduhitriti ovu opasnost. Na čelu drzavne televizije neće biti neki šerif ili diktator. Na čelu će biti... ODBOR.

Odbor treba biti sastavljen od sposobnih i moralnih ljudi koji će u konačnici uvijek biti odabrani voljom naroda.

Dok privatne televizije podliježu niskim strastima kod ljudi (Big Brother, Krv nije voda, sapunice, itd)... privatne mediji prema nekima čak zapravo usađuju niske strasti u ljude i time ih iskvaruju. Državna televizija nece ići tim putem. Državna televizija bit će svijetlo u tmini. Državna televizija će predstavljati sve najveće vrednote našeg društva.

I evo nas u sferama filozofije, duhovnosti i religije. Određuju li se moralne vrijednosti demokratskim putevima ili su vječno iste, a ljudi su ti koji lutaju, zastranjuju i misle da sami smiju prograšavati što je dobro, a što zlo? Ako građani demokratskom većinom odluče baciti bombu na vlastiti grad, treba li ih pokušati spriječiti ili pokušati evakuirati neistomišljenike? Osobno sam za demokraciju, znači... za bombu. Prema tome, idealni (ne praktično izvediv) pristup za određivanje televizijskog programa na državnoj televiziji bio bi taj da svaki državljanin obuče svoju moralnu kapu i izjasni se što želi na TV programu.

Jedino pitanje koje ostaje odgovoriti je: Koliko to košta? Koliki dio državnog budžeta ćemo odvojiti za državnu televiziju?

Sad bi bilo vrijeme da prekinem s ovim vješto zakamufliranim metaforama i otkrijem šta je šta. Državna televizija je država, privatne televizije su slobodno tržište. (!)



Najapstraktniji način rasprave o uređenju društva je pomicanje slidera

između plemenitosti (lijevo) i slobode (desno).

Ako rasprava ostane na ovom, čak se i dođe do relativno brzih kompromisa.

Stvar se zakomplicira kad jedna strana kaže: "Ti ni ne možeš ostvarit svoj cilj bez da prethodno ne ostvariš moj."

Znači, "Ti ni ne možeš imat slobodu bez da prethodno osiguraš neke plemenite vrijednosti u društvu."
Dok s druge strane imamo: "Ti ni ne možeš imat plemenite vrijednosti u društvu dok ljudima ne daš slobodu."


Ako promotrimo prijedloge svih "progresivnih" lijevih politčkih stranaka, njihov prijedlog je pomaknuti slider poprilično nalijevo, prema plemenitim vrijednostima u društvu. Ovaj potez podrazumijeva da se ljudi u velikoj mjeri slažu oko toga što plemenite vrijednosti jesu.
Da se samo po sebi podrazumijeva što je pošteno, a što nepošteno. (npr. minimalne plaće).
Što je bitno za društvo, a što nebitno. (npr. profesorske plaće u odnosu na plaće onih što napucavaju loptu na livadi)
Itd.

Bilo bi idealno da imamo sudca. Neku moralnu uzdanicu kod koga možemo razriješit sve nesuglasice u društvu.

Vjera je dosta uniformna na našim prostorima. Pretežito katolici. Možda bi tu ulogu mogla ponijeti Crkva? Ali imam osjećaj da su biskupi pametniji od toga.
Religija je ostala toliko raširena baš zbog tog featura da ju svatko može interpretirati kako želi i nitko pravila religije neće provoditi. Iznimka su neke islamističke zemlje.

Sad me živo zanima promotrit život u tim zemljama iz ove perspektive.

Na našim prostorima, vjera nije praktična da igra veću ulogu u ustroju društva. Moralna uzdanica treba biti živa osoba ili odbor koji može jednom riječju razriješiti sve nedoumice. Npr. Veliki Vođa.
Kako postići da se društvo uistinu u velikoj mjeri složi oko toga da je baš Veliki Vođa moralna uzdanica, a ne netko drugi? Recimo, pjevanjem himni Velikom Vođi u prvom razredu osnovne škole. Školskim sastavcima kako je VV super i odličan. Televizijskim reportažama o tome kako je VV plemenit i mudar. One potencijalne druge moralne uzdanice - realocirati.
Religija novoj moralnoj uzdanici i društvu općenito može predstavljati samo problem, konkurenciju dvaju moralnih autoriteta i unos razdora u društvo. Narušavanje jedinstva.


Zašto pak neke skandinavske zemlje imaju slider pomaknut poprilično lijevo, a nemaju nikakvog Velikog Vođu?

Kad smo Perica, Bilić i ja išli na more u srednjoj školi, svi smo imali neki džeparac. Nismo svi imali isto. Ali imali smo sistem kako trošimo novce. Prvo jedan potroši sve svoje, pa drugi sve svoje, pa treći. Što ostane, raspodijelimo svoj trojici ili ostavimo za idući izlaske u Zagrebu.

Dobre su mi ove analogije kad se cijela nacija svede na priču o skupini prijatelja. Zašto neki prijatlji imaju ovaj, komunistički, model kao što smo mi imali? Dok neki drugi imaju oprečno drugačiji, svatko se brine za svoje troškove i balansiranje svog budžeta?

Očigledno je puno faktora u igri. Što se tiče zemalja, kao neke od faktora nabroja bih:

• broj godina koje je zemlja provela bez građanskih ratova,
• izoliranost od migracija (jel ti zemlja 'kolodvor' ili 'otok' gdje stoljećima više manje žive iste obitelji)

Ekomonski desno

Kod nas će rijetki političari reći ono što na zapadu svatko zna: "Ne stvara politika, niti su političari ti koji stvaraju radna mjesta."

Ekstremni ljevičari kao Kapović će možda reć da nije nikakvo umjeće stvoriti radno mjesto. "To može svatko. Prava vrijednost je u ljudima koji u konačnici odrađuju taj posao. Oni su stupovi društva, pokretači gospodarstva, stvaratelji blagostanja."

Jedan takav omladinac, Kapovićev "pokretački motor društva", je i ovaj gospodin:

Čovjek radi 10 sati. Dela. 365 dana u godini ko Bandić. Samo ovakvi ljudi koji naporno rade nas mogu izvuć iz krize.

Šalu na stranu...
Treba uočiti da su poduzetnici ono što predstavlja vrijednost. U jednom udžbeniku iz ekonomije pročitao sam da su tri osnovna resursa svake zemlje: prirodni resursi, kapital i poduzetnička sposobnost. Složio bih se s tom TOP3 listom.

Poduzetnik je osoba koja poduzima rizik, a ono što stavlja na kocku je svoj vlastiti novac. U slučaju neuspjeha, on je prvi koji ispašta. Toga fali u Hrvatskoj. Nema ljudi koji preuzimaju rizik. To nije nešto vezano za klimu ili genetsko nasljeđe. Kako je "američki san" nešto što na našim prostorima volimo ismijavat kao klišej, pogledajmo "hrvatski san". Svaki roditelj se dobrano potrudi da svoje dijete odgovori od poduzetništva koliko god je u njihovoj moći.
"Nemoj sine, pa šta ćeš se bakćat s tim? Odi tamo ti je sigurna plaća, posao, zdravstveno, mirovinsko..."

U Hrvatskoj su poduzetnici skoro pa izumrla vrsta.

Kad vidim sintagmu "krupni kapital", znam otprilike o čem se radi. Mi imamo Todorića i za nas je on "krupni kapital". Ljudi poput njega koji su se toliko obogatili i zbog njega ljudi proklinju slobodno tržište. A nisu svjesni da su se takvi ljudi obogatili upravo zbog vladinog interveniranja i zbog nasilnog uplitanja u slobodu tržišta. Ukratko, da smo imali slobodno tržište, lešinari poput Todorića ne bi se uzgdigli kao što jesu. Firme ne bi dobivale nove vlasnike za 1kn na temelju kojekakvih mutnih poslova nego bi dobile vlasnika koji bi dokazao da ih najviše želi i najviše voli. Kako bi to dokazao? Tako što bi najviše svog vlastitog dobra stavio na kocku. I imao bi snažan poticaj da firma ne propadne. I što ako je taj čovjek francuz, a ne hrvat?


Todorić se mogao obogatiti i na slobodnom tržištu. Dapače, možda i više. Ali samo da stanem u obranu toga...
Danas sav normalni svijet živi u demokraciji. Što znači da tu i tamo glasaš.

Problem u tome što su ljudi kontradiktorni samima sebi. Na sljedeći način... Svaki čovjek obavlja dvije vrste glasanja.
Prvi način se odvija svaki dan. I glasanje se odvija novčanim transakcijama...
Stojiš ispred 3 pekare. Ispred jedne je red dugačak 20 metara, ispred ostale dvije nema žive duše. Želiš pojest ukusno pecivo, a ne smeće. Pred tobom je izbor:
a) Income equality. Zašto bi samo jedna pekara dobila sav profit. Potrebno je smanjiti income inequality. Ne smije sva vlast bit u rukama jednog aktera na tržištu.
b) Ja čekam zadnji u redu, dođem na red, pružam 20kn pekarici i kažem: "Ja želim da upravo Vi imate moć. Zašto? Zato jer vidim da ovu moć koju ste dosad imali vrlo ste dobro iskoristili. Ja s ovih 20kn GLASAM za Vas."

I onda, budući da smo odabrali opciju b) odemo dalje svojim poslom i isto to ponavljamo i u kupnji odjeće i u kupnji namještaja, itd.
I onda za mjesec odemo na izbore onog drugog tipa... Gdje sjednemo u kućicu i glasamo za neke ljude koji obećavaju to i to. I često odabiremo opciju koja govori da će oduzet moć onima kojima smo ju urpravo mi dali (poklonili) na pr(a)vim izborima.

Da ne naglašavam preočite zaključke, samo bi skrenuo pozornost na kriterij kojim se čovjek vodio na izborima broj 1 i na ovim drugim izborima.

Jako lijep i kratak filmić:

Kad se priča o tome što bi trebala biti zadaća države, a što bi trebalo biti prepušteno slobodnom tržištu ljudi često kažu: "Država treba preuzeti sve što je od javnog interesa." Javni interes je pretpostavljam nešto što se tiče svakoga, ili barem jako velikog broja ljudi.

Vezano za to, prispodoba. Kad je ruski predsjednik došao u posjet Velikoj Britaniji u periodu hladnog rata. VB je bila dosta naprednija. Rus je sve promatrao i divio se i na kraju posjeta rekao engleskom premijeru:
"Bilo mi je lijepo kod Vas. Dobro napredujete, kod vas sve nekako sjeda na svoje mjesto. Moram priznati da sam malo ljubomoran. Ali jedna stvar mi još uvijek nije jasna...
Kako vi određujete koliko kruha ćete proizvesti svaki dan?"

Kruh se tiče svakoga. Kruh je javni interes. A opet, prepušten slobodnom tržištu, i funkcionira sasvim dobro. Slična priča se može povuć i za obrazovanje i za zdravstvo na ovaj način:
Što ako neka pekara ima najjeftinija i najukusnija peciva koja te ujedno otruju za 10 godina nakon što si ih pojeo.

I onda čovjek može pomislit kako je krasno što imamo sve te regulatorne agencije i zdravstvene inspekcije, ali to uopće nije poanta moje priče. Ako neka pekara to stvarno napravi, neki ljudi će umrijet. I tu se ništa ne može poduzet, agencije i inspekcije su u pravilu beskorisne. Oni koji su odgovorni naknadno se mogu pospremiti u zatvor, ali to neće vratiti mrtve. Tržište kruhom je prepušteno na milost i nemilost slobodnim agentima, a stvari izgleda zasad funkcioniraju sasvim ok.

Ima i priča oko toga što stvarno ima opravdanje da bude u nadležnosti centralnog entiteta i razlozi zašto su to smislena opravdanja. Ali isto, neću ovdje.

---

Što se tiče ulaganja u poduzetništvo umjesto u zdravstvo i školstvo, na globalnoj razini može se propitivati: "Čemu tolika nabrijanost? Pa zar nismo kao ljudska vrsta već došli do nekog stadija gdje nam egzistencija nije ugrožena? Čemu tolika graja oko napretka? Oko novih tehnologija?"
To je tema za drugi put.

U poveznici s ovim zadnjim filmom, mogla bi se ispričat jednaka priča:
Ulazi Kuna u dućan i pita prodavača Dolara: "Ja bih htio jedan iPhone."
Dolar kaže: "Ti želiš da mnooogi rade za tebe (yen, yuan, euro, ...). Što si ti, Kuno, napravila za nekog od njih?"

Ovo je posebno prigodna pričica za sve živozidaše. Kul je pričat o monetarnim reformama ako ćeš zatvorit zemlju od svih vanjskih utjecaja.

Da ne glumim previše ekonomskog stručnjaka... to bi bilo to.

Verbalni delikt

Verbalni delikt - zločin učinjen riječima. Ne znam jel se ovaj pojam koristi i za razne vrste javnog vrijeđanja ljudi po osnovama vjeroispovjesti, rase, nacionalnosti... No to nije ni bitno.
Često nazivano i nasilje počinjeno riječima. Što se tiče usporedbe s fizičkim nasiljem, verbalni delikt stvarno jest u nekim stvarima sličan fizičkom nasilju.
Za verbalni delikt potrebna su dva aktera. Delikvent i žrtva.

Ovaj zločin sličan je fizičkom nasilju po tome što kod žrtve stvara osjećaje povrijeđenosti sličnog intenziteta kao nanošenje tjelesnih ozljeda. Međutim, razlika je u tome tko te ozljede nanosi.
Da ovo postane jasnije moramo ući u srž procesa samog zločina.

Delikvent se služi govorom, što znači da proizvodi zvuk. Zvučni valovi stignu do žrtvinog uha i sve do tog trenutka nitko nije povrijeđen. Uho podražaje proslijeđuje mozgu koji iz njih interpretira neke podatke. Mozak, podrazumjevajući da je ispravno interpretirao podatke, zaključuje da se radi o činu agresije i signalizira ostatku tijela da je napadnuto. Tijelo zatim uistinu reagira kao da se nalazi pod stvarnim fizičkim napadom makar se možda u tom trenutku nalazi na masaži ili u jacuzziju. Adrenalin, povišeni krvni tlak, ubrzan rad srca. To je tisućljećima evoluirana priprema za ključnu odluku: bijeg ili borba.

Iz toga je proizašao moj zaključak da ozljede u ovom slučaju nanosi sama žrtva. Odnosno njen mozak. Ako se ustraje u tome da je delikvent kriv zato što je uputio ružne riječi, to znači da žrtvu tretiramo ne kao entitet koji posjeduje slobodnu volju. Umjesto toga tretiramo ju kao jadni mali automat koji vrši jednostavnu funkciju: Kad mu se uputi određen slijed riječi, taj automat pobijesni i radi probleme. I zato je potrebno paziti kako baratati s tim automatom.

Naravno, ironičan sam. Svima je jasno da nisu riječi te koje su povrijedile žrtvu.
Zamislite da na sred trga postavimo stroj koji na zvučnike pušta nasumične riječi iz baze cijelog hrvatskog rječnika. Riječi se odabiru potpuno nasumično u pravilnim razmacima. U jednom trenutku moguće je da će stroj "izgovoriti" kombinaciju riječi slijedno: "Tuđman", "je", "govno".
Pretpostavimo da postoje ljudi koji bi me pokušali udariti ako bi te iste riječi izgovorio pred njima kao čovjek - živo biće. Ako se takav čovjek nađe na trgu u trenutku dok stroj izgovara te riječi, poprilično sam siguran da taj isti čovjek neće razbiti stroj.
Možda i hoće, to bi bilo dosta humoristično.

Što je onda stvarno povrijedilo žrtvu? Činjenica da tvoj kolega, sugrađanin, tvoj "bližnji"... ima takvo mišljenje o tebi. To je ono što je učinilo štetu.
Međutim, ljudi koji dođu do ovog zaključka najviše što mogu osjećati u trenutku verbalnog napada je tuga i razočaranje. Ne ljutnju i agresiju. To je isto kao da udaraš curu zato što ti je rekla da te ne voli. Opet, neki vole i taj đir.


S druge strane, postoje ljudi koji kažu: "Briga me za tuđe mišljenje. Smeta mi beskrupulozno širenje neistine!"

Međutim, ako ja pred većom skupinom takvih ljudi kažem da je 2+2=5, nitko se neće ljutiti. A izrekao sam totalnu neistinu.
Ne, očigleno nije problem u širenju neistine. Smeta nam širenju neistine za koju se bojimo da će drugi ljudi prihvatiti kao istinu.
No, zanemarimo na trenutak činjenicu da previše patimo oko toga što drugi misle o nama.

Cijeli problem verbalnog delikta seže daleko u povjest. U 10 Božjih zapovjedi piše: "Ne reci lažna svjedočanstva."

I sad imamo sliku gdje osoba C ogovara osobu A iza njenih leđa.


Tim činom, osoba C krši Božju zapovijed jer je otuđila osobu A njezinog dobrog glasa, njene reputacije. Reputacija nam je potrebna u životu. Primjerice, ako želiš sklopit dobar posao za osigurat egzistenciju sebi i svojoj obitelji.

Ali, stani malo! Šta je s osobom B? Kakav je to gmizavac, beskičmenjak, lignja, ovca? Jel on igra tu ikakvu ulogu? Jel on krši kakvu zapovijed?
Osobnog sam mišljenja da je osoba B jedini krivac na slici jer je kriva za najveći kriminal, a to je nekritičko razmišljanje.
Primjetite da, ako osoba B ne reagira na riječi osobe C, nikakva šteta nije nanesena osobi A.
Upravo zato što je arhetipična osoba B kroz cijelu našu povijest bila oslobađana krivnje, sada imamo narod kolektivnog obrasca ponašanja koji nalikuje stadu ovaca.

No, spreman sam na ustupak i reći da su u najmanju ruku osobe B i C jednako krive za kriminal otuđivanja dobrog glasa osobe A.


Što znači da, kada novine izdaju pogrdne riječi o nečijoj vjeri... uz ubijanje onih odgovornih za izdavanje takvih novina, radi konzistentnosti nužno je poubijati i sve one koji su čitanjem bili pod utjecajem takvog sadržaja.


Na osobnoj razini...
Na primjer, nalazim se u blizini osobe koja izrazito ne voli kad ljudi drže prekrižene ruke. Procjenim da li bih bio u opasnosti kad bih prekrižio ruke pred takvom osobom. Ako mislim da bih, onda ruke držim spuštene dolje. Ako mislim da će osoba biti samo lagano iziritirana, onda prekrižim ruke kad mi dođe potreba za tim.

S druge strane, ako meni netko dođe na ulici i opsuje mi onoliko koliko mu vokabular dozvoljava. Moj mozak je primio te zvučne signale, procesuirao ih i proveo semantičku analizu te zatim provjerio koliko se te informacije uklapaju u kontekst konstruktivne komunikacije. Na temelju toga zatim mogu odlučiti je li taj zvuk bio nešto na što trebam reagirati, ili samo šum... kao škripanje tračnica tramvaja u udaljenosti. Ovaj proces dogodi se automatski, nesvjesno i u djeliću sekunde.
Slične algoritme koristi Gmail kad određuje što će svrstati u SPAM, a što u INBOX.

Da mi je jako bitno kakvo ta konkretna osoba ima mišljenje o meni onda bih se osjećao loše, no ne bih mogao pobjeći od činjenice da sam JA taj koji vršim nasilje nad samim sobom time što gajim iracionalnu potrebu da se svidim toj osobi na ulici.


Hoćeš li ismijavati tuđu religiju je isto kao i hoćeš li ismijavati dijete koje se boji da će se utopiti u plitkom bazenu. Ljudi imaju tu potrebu. Međutim, hoće li to ismijavanje potaknuti dijete da uđe u bazen? Ja mislim da neće. A ako dijete ima pristup kalašnjikovu, možda će ga potaknuti da ga iskoristi.

Uživajte.