Ličnost i nacija

Ponekad se čini da hrvatski jezik ne povezuje vjerno s latinskim i riječi koje je lako razlikovati na stranom postaju istovjetne. Personality versus individuality išlo bi kao Persona vs Individuus, maska vs nedjeljivo (nedjeljivo u nama, kasnije povezano i s “jedinstveno”), a na hrvatskom osobnost za persona nasuprot individualnost za individuus ili meni draže ličnost, kao ono što označava individuus. Mnogi rječnici sinonimiziraju ove pojmove.

Ličnost kao pojam koji označava ono što pojedinac u svojoj esenciji jest,  prihvatljiv je zbog čestih spajanja u opis “velike ličnosti” koji odaje nužnost nečeg stalnog, dubokog i zaista bitnog u odnosu na svojstva maske (osobnosti) koja se već u par godina mogu promijeniti i izgubiti u beznačajnosti.

Zašto je ličnost bitna i duboka? Ličnost definira naše kretanje kroz život, stvara ga i čini da analitičari pišu o njemu kao “uspješnom” ili drugačijem. Ono što određuje ličnost često se raslojava u par skupina kao: biološka domena koja vjeruje u genetsko nasljeđe, intrapsihička domena koja ukazuje na nesvjesne mentalne mehanizme i povezuje se s Freudom i Jungom, kognitivno-doživljajna domena sa željama, mislima, uvjerenjima i osjećajima, socijalno kulturna domena i na kraju prilagodbena. Kada sve to sažmemo, pojednostavljeno dolazimo do par točaka koje određuju našu ličnost: iskustvo, obitelj, nacija i nesvjesni intrapsihički procesi koji se ne mogu potpuno objektivno istražiti.

Zapad je stvorio kulturu u kojoj bi iskustvo (a u njimu naše misli, želje i naporan rad) trebalo dominirati utjecaj na ličnost, stoga i “uspjeh”. Svi jednaki, istih mogućnosti za veliki American dream. Self-made man i teorija o 10 000 sati utrošenih da bismo postali stručnjaci u nekom području postala je veliki hit u takvoj kulturi. Kada sam počeo nove laboratorijske vježbe sa studentima bez iskustva u tom specifičnom području, shvatio sam da su iz gotovo iste početne situacije različito napredovali najviše zbog razlike u stavu prema problemu i meni kao nekome tko im je mogao pomoći. Otvoreniji i proaktivniji više su napredovali. Ovo na neki način potvđuje self-made man teoriju u smislu da su svi mogli postati najbolji, iako u istom trenutku potpuno diferencira pojedince zbog stava koji kao dio uvjerenja pripada ličnosti.

Novi self help gangster Jordan Belfort, Wolf from the Wall Street, rekao je da su za uspjeh potrebne četiri stvari: vizija (a ne cilj), emocionalna stabilnost, prava uvjerenja i strategija djelovanja. Recept koji bi trebao kod svakog djelovati i u principu nije kriv. Vizija i strategija djelovanja su nešto što bi svatko mogao usavršiti, bilo to za 10 tisuća sati ili puno kraće. Ali prava uvjerenja su ono što nitko ne može prevariti. Prava uvjerenja su dio ličnosti koja nas vode kroz život, raslojena su i kompleksna i najčešće nepoznata na svjesnoj razini. I zbog toga life coaching nikad neće uspjeti. Niti će recepti poput ovoga.

Razumjeti svoju ličnost; U tim koracima, idemo prema zadnje dvije stvari koje ju određuju, a koje su pojedincu najmanje poznate. Nacija i neobjektivno.

Nacija na ličnost najviše utječe svojom kulturom, koja se prema Hofstedu manifestira u simbolima, herojima, ritualima i vrijednostima. Vrijednosti su jezgra kulture.

Hrvatske simbole bismo mogli nabrojati bez previše razmišljanja (razvijena obala, oblik granice države, turizam, raznolikost, šahovnica, vikendice na moru, čisto more itd.), isto kao i heroje (Gotovina, Tuđman, Zrinksi, Frankopani, kralj Tomislav, Petrović, Ivanišević, reprezetacija ‘98.). Iako se ne radi  o osobnim izborima ili preferencijama,  činjenica je da veliki broj Hrvata navedene osobe povezuje uz  „heroji naše države“. U rituale bismo mogli navesti odlaske na obalu pri spajanju praznika, dugo ispijanje kave, pokazivanje (auto, stan, odjeća), koje nije tako karakteristično u svjeverozapadnijim protestantskim zemljama, itd. Navedeno pomaže da se približimo vrijednostima, u kojima leži pravi uzrok simbola, heroja i rituala. Prema Hofstedu Hrvatska pokazuje kulturu s visokom nejednakosti u moći, izraženijim kolektivizmom, ne pretjerano visokim maskulinitetom (karijerizmom i određivačkim načinom upravljanja) i visokim izbjegavanje neizvjesnoti. Ovakvi parametri prije svega odaju tromu naciju komunističkog i mediteranskog utjecaja. Hrvatska je južna zemlja koja se često dovodi u suprotnost sa sjeverozapadnim zemljama s nešto boljim radnim navikama.

Sažimajući prethodne informacije, može se izlučiti par najbitnijih utjecajnih parametara: utjecaj mora na ćud nacije, utjecaj geografske raznolikosti na naciju, hrvatska stoljetna ovisnost o drugim nacijama zapečaćena mitom o “Zvonimirovom prokletstvu”, utjecaj povijesnog prodiranja s istoka i nedavni komunistički jugoslavenski utjecaj.

Utjecaj mora je usporavajući i najviše utječe na dimenziju maskuliniteta. More je veliki rezervoar topline, i prema samoj fizičkoj interpretaciji, usporava promjene temperature. Sporije promjene temperature dugoročno usporavaju dinamiku djelovanja. More, ovisno o kombinaciji drugih faktora može poticati ljenost, umjerenost i kontemplativnost. U kombinaciji s mediteranskom klimom utječe manje kontemplativno i podržava relativno stabilnu atmosferu veselja ili ugode.

Geografska raznolikost stvorila je nužnu kulturnu raznolikost na izuzetno malom prostoru. Vanjskom promatraču i dijaspori ovakva raznolikost predstavlja bogatstvo, ali u unutrašnjosti stvara nepovezanost. Ova karakteristika je povezana i sa “Zvonimirovim prokletstvom” koje nas je ostavilo 900 godina bez vlastitog vladara. Hrvatski sabor i plemstvo su u prošlosti u više navrata navodno samostalno birali vladare tuđe zemlje. Ovo se može interpretirati i kao “pametan potez” održivog razvoja koji nas je trebao ujediniti s nekim, a protiv nekoga drugoga radi očuvanja jezičnog i sličnih nepotpunih suvereniteta, kao što je danas u drugačijem i slobodnijem obliku EU, a može se povezati i s otuđenošću kao rezultatom geografske raznolikosti. Poveznice unutar države nisu bile dovoljno jake i morala se stvoriti vanjska ovisnost. To je plemstvu, knezovima i banovima otvaralo mogućnost da provode svoju lokalnu vlast i uživaju sličnu moć kao i ugarski kralj, bez direktnog političkog pritiska vanjskih neprijatelja ali i unutarnjeg nezadovoljstva usmjerenog prema njima. Slična kultura postoji i sada, u kojoj je na kraju svatko sam za sebe. Ona je izbalansirana jakim težnjama o nacionalnoj superiornosti i potpunom suverenitetu i upravo ljudi kao Ante Starčević, Franjo Tuđman, Ante Gotovina ili vrhunski hrvatski sportaši nose popularnost i oslobođenje nacije od kompleksa manjeg, ovisnog i nesuperiornog naroda.

Internacionalna i intelektualna sredina ne dozvoljava kolektivnim crtama ličnosti da se jasno ocrtaju. One se pak često dobro daju izlučiti iz sportskih reprezentacija i građana nižeg intelektualnog, socijalnog i duhovnog interesa. Kompleks nesuverenog naroda najviše se primjećuje kod košarkaške reprezentacije. Vodstvo od desetak koševa razlike često se u završnici izgubilo zbog promašenih slobodnih bacanja, gdje je uspjeh dominiran psihičkim stanjem igrača. Isto se može reći i za situacije nesreće ili sreće kod kojih psihičko stanje igrača i cijele publike dominantno utječe na rezultat.

Prodiranje s istoka dalo je Hrvatskoj u nasljeđe jedinstven oblik granice, ali puno bitnije od toga, dalo je i nasljeđe vrlo otpornog, žilavog i prilagodljivog naroda.

Jugoslavenski komunistički utjecaj stvorio je strukturu koja je doprinijela velikoj razlici u moći i izbjegavanju neizvjesnosti. Ona je samo poduprla letargiju i tromost ove kulture, gdje sposobni nalaze strane vladare kako bi nadigrali sugrađane ili se umrežavaju u statične strukture moći svjedočeći o lukavoj prilagodljivosti, ali i o otuđenosti naše nacije.

Što sve to znači pojedincu ličnosti? Razumijevanje. Nacija je na našu ličnost utjecala u različitim razmjerima. Iako nas ti utjecaji čine pripadnikom određene kulture i stvaraju u nama emocionalne poveznice sigurnosti, one nose i nasljeđe negativnih navika i što je gore; nesvjesnost o njima. Često nešto što nije izvorno naše tretiramo kao da jest.

To izvorno naše - individualno nešto je što bi svatko trebao najviše njegovati. Intrapsihički i često nesvjesni procesi koji utječu na ličnost najviše diferenciraju.

Prvi korak u njegovanju naše najuže individualnosti je svjesnost o njoj. Postoji velika rupa u čovjekovoj vlastitoj procjeni i procjeni drugih ljudi. Većina nas uzima određene reference iz okoline, protokole s kojima uspoređujemo maske i osobnosti! Problem nije samo u protokolima koji se mogu naučiti ili prevariti. Dodatno su i vrlo oskudni. Uobičajeni protokol može ići ovako: kako izgleda, kako govori, koliko je pristojan, čime se bavi, koliko zarađuje, čini li se dobar, duhovit, inteligentan? Što je od toga zaista ličnost?

Ljudi manjkaju u procjeni onoga što nadgleda i nadzire sve ove protokole, a što spada u ličnost. To je teško; još teže ako se maska ili osobnost na prvu čini prljava ili niska, a ličnost je u biti izuzetna! Otkud i potječe, tako i procjena ličnosti prvenstveno dolazi iz intrapsihičkih slojeva, izbacivanjem protokola i svakog sustava kojeg je stvorio čovjek. Izbacivanjem svega što smo naučili, ostaje jedna dimezija dužine koja se svodi na: Da ili Ne? To je istina, bez protokola, bez maske. Čista razina svjetla. U promatranju, ako ga dosegneš, pazi, u njemu je i stvaranje.