Izvanzemaljci i Ekonomija

Postoji li život u svemiru osim na našem planetu?

Često sam se čudio kako neki od najpoznatijih svjetskih znanstvenika imaju stajalište da bi kontakt sa izvanzemaljskim životom bio poguban za ljude.

Čuo sam teorije kako je povjest puna primjera u kojima napredna civilizacija uništi onu slabiju radi ostvarenja vlastitih ciljeva. "Zašto bi bilo drugačije s izvanzemaljcima? Ako su napredniji od nas, uništit će nas kao što su Europljani uništili indijance." Nikad mi ovakav stav nije zvučao plauzibilan.

Zatim je tu teorija: "Jednako kao što čovjek ne zamijeti kad slučajno ubije tisuće mrava, tako ni pripadnik napredne svemirske civilizacije ne bi zamijetio da slučajno ubije 7.5 milijardi ljudi."
Ova teorija nešto je prihvatljivija ali, opet, ne mislim da je "ispravna".

Mnogi ljudi puno su optimističniji, a neki i priželjkuju što raniji kontakt sa vanzemaljskim životom.


Uvijek sam bio stava da, ako civilizacija dođe do te razine tehnološkog razvoja, to nužno znači i da uzdržava neke moralne vrijednosti. Tako da se nisam pretjerano plašio da će nas izvanzemaljci uništiti kao španjolski konkvistadori i može se reći da sam bio optimističan oko eventualnih vijesti o otkriću vanzemaljskog života.

Međutim, odnedavno sam počeo mijenjati stajalište o ovoj temi.

Sustret dviju svemirskih civilizacija može poć po zlu na tri načina.

Prvo, istrijebljenje na račun zlobe i/ili koristoljublja. Primjer, indijanci, aboridžini (?), itd.

Drugo, nehotično istrijebljenje. Primjer, skupina ljudi stoljećima živi u izolaciji. Nakon dugog perioda ostvare kontakt s drugom civilizacijom. Dođe do mješanja dvaju ekosustava i obična prehlada, primjerice, izazove masovna umiranja u domorodačkom društvu. Zato što domorodačka civilizacija nije razvila imunitet na taj tip virusa.
Od ostalih primjera, tu su invazivne vrste u Australiji, invazive ribe u svijetu.


Treći nepoželjni scenarij tema je ostatka teksta.

Kao uvod jedna digresija.

Prije nekoliko godina jednu večer vani s prijateljima upoznao sam tri Čileanca koji su došli studirati u Hrvatsku koristeći stipediju "Posjet domovini". Sva tri čileanca imaju neke dalje hrvatske korjene, ali nijedan od njih nije znao pričati hrvatski. Nisu sva tri došli odvojeno, bila su to dva prijatelja koji su došli zajedno i živjeli zajedno s jednim Hrvatom tijekom svog boravka u Hrvatskoj; i treći koji je došao sâm i živio isključivo s hrvatskim cimerima. Nakon te večeri sreo sam ih opet nakon 3-4 mjeseca. Dvojica koji su došli zajedno, naučili su tek nekoliko pojmova na hrvatskom za osnovno sporazumijevanje, dok je treći pričao cijele rečenice, prepričavao događaje i sasvim solidno baratao jezikom.
Na stranu njihove intelektualne predispozicije i ne želim izvlačiti zaključke na temelju jedne prispodobe, ali ovo je primjer kako imati nekoga u svojoj okolini koji priča tvoj jezik može drastično usporiti učenje novog jezika.
Koje je objašnjenje za ovaj fenomen? Sva trojica, kad su stigli, imali su iskrenu želju naučiti što više hrvatskog jezika. Međutim, u teškim situacijama, u situacijama kad je teško ostvariti komunikaciju na nepoznatom jeziku, puno znači odgovor na pitanje:
Je li odustajanje među ponuđenim opcijama?
Ako pokraj sebe imam osobu kojoj mogu bez problema objasniti što god želim reći, odustajanje je stalna opcija. Zašto da se mučim, mašem rukama i nogama i radim od sebe budalu, kad mogu u 10 sekundi riješit problem i reć što god me muči na materinjem jeziku?
Ako, pak, odustajanje nije među ponuđenim opcijama, to je kao da si u moru, a dno ti nije u dosegu. Jedina opcije je - naučiti plivati.

Natrag na svemir.
Prema procjenama starosti svemira i procjene dinamike njegovog postojanja, procjenjeno je da je život na Zemlji nastao u prvih 8% vremenskog prozora kad je uopće teoretski mogao nastati u svemiru. Što znači, ako postoji / će postojati život u svemiru, u našem odnosu s njim, mi smo vjerojatno taj napredniji, pametniji i iskusniji "stariji brat".

Ovo saznanje daje obrat u razmišljanju o vanzemaljskom životu. Mi smo vjerojatno ti koje će drugi gledati kao bogove i divit se našoj tehnologiji. Tehnologiji koja može izliječiti sve bolesti. Nahraniti sve gladne. Kazniti sve zlikovce i riješiti sve probleme.


Stoga, izgledan scenarij jest sljedeći. Za X stotina/tisuća godina, susretnemo vrstu primitivnih životinja na planetu nekoliko sunčevih sustava od Zemlje. Pokazuju sličnu razinu inteligencije kao ljudi 10ak tisuća godina p.n.e.
U svom naivnom entuzijazmu, spustimo se na planet i na njemu naselimo sve bakterije i viruse koji inače obitavaju u našim životnim prostorima. Nekim čudom, ovo spajanje prođe bez većih problema za ekosustav novog planeta.

Da začinim priču, reć ću da se ljudskoj posadi jako dopala zajednica primitivnih tronožaca te su im odlučili pomoći. 3D printerom izgradili su im staništa koja savršeno odgovaraju njihovoj fizionimiji. U dva dana sagradili su kvalitetan kanalizacijski sustav. Na odlasku su još popravili njihovu demografsku sliku izliječivši sve bolesne jedinke i ostavivši dodatke za prehranu posebno prilagođene za potrebe njihovih organizama.

Ne trebam ni pričati o tome kolika šteta je nanesena cijeloj budućnosti ove vrste. Čovječanstvo sve što ga izdvaja od ostatka svemira, duguje znanosti, vjeri u sebe i u svoj racionalni um. Ipak, tisuće godina svoje povjesti bori bitku s raznim religijama, vjerama u sunce i mjesec, u aligatore, zmije, zečje šape, itd. Jednake obrazce ponašanja pokazuju i simpatični tronožci, a naša darežljivost i dobronamjernost samo je dolila ulje na vatru.

Ako su tronožci jako nazadni u odnosu na ljude, ljudi će kod njih stjeći status bogova. Ako su, iz njihove perspektive, neznatno nazadni u odnosu na ljude, više će naginjati tome da ih smatraju sebi jednakima. U svakom slučaju, u njihovoj vlastitoj borbi između vjere u nekog/nešto i vjere u sebe, vjera u sebe zadobila je težak udarac.

U scenariju da ljude smatraju sebi jednakima, svaka životna teškoća u budućnosti, bit će "nepravda". Svaka bolest bit će "kazna", nešto što "ne bi trebalo biti tako".

"Trebali bi svi živjet u blagostanju, ta vidjeli smo da je to moguće. Stvar je samo redistribucije bogatstva."
"Ljudi su jači od nas samo zato što posjeduju strojeve za liječenje. Onda ne moraju umirati, kao mi. Kad bismo pravedno raspodijelili strojeve za liječenje, sva bića bila bi jednaka i ne bi bilo podjela među nama."

"Jednaka zdravstvena zaštita za sva živa bića, ne samo za ljude."

"Jednaki početni uvjeti za sve. Zamislite da se rodi vrhunski inteligentni tronožac. I on nema načina ispuniti svoj potencijal samo zato što je rođen na ovom planetu, gdje će ga i najbezazleniji virus koštati života. A da je bio izliječen, mogao je neizmjerno doprinijeti i ljudskoj i vanzemaljskoj civilizaciji.
Zašto bi takvo biće, koje je inteligentnije od 95% ljudi na Zemlji, moralo živjeti u neimaštini i neobrazovanosti, dok toliko ljudi-kretena uživa svakakve povlastice samo na temelju onoga što su im ostavili njihovi roditelji?"




Da se vratim u stvarni svijet. Teško je ne povuć paralelu između primitivnog društva tronožaca i svakodnevnih događanja u svijetu. Zemlje koje nemaju svoje mjesto na svjestkom tržištu, nemaju što ponuditi, a traže - "pristojan život".
Pristojan život, između ostalog, podrazumjeva

• grad koji funkcionira uz pomoć velikog broja transportnih vozila - koje oni ne mogu proizvesti. 
• vozila koja rade na goriva - koja oni ne mogu proizvesti.
• zdravstvenu skrb koja funkcionira na modernoj tehnologiji - koju oni ne mogu proizvesti.
• stručnjake koji će upravljati tom tehnologijom, ljude - koje oni ne mogu educirati.
• itd.

"Ljudi ispred profita"

Svi ljudi na ovom svijetu dijele se na one koji trguju i one koji otimaju.

To se odnosi na sve aspekte života. Majka koja doji, trguje. Jer joj dobrobit djeteta vrijedi više nego ono što ulaže u tu aktivnost. Prosjak koji prosi, on trguje. U razmjenu za novac, ljudima nudi osjećaj plemenitosti i dobrote, dozvoljava im da se osjećaju da su dobri. Odlazak u crkvu je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme kao nešto što ti sâm smatraš duhovnom investicijom. Doniranje u Crveni Križ je trgovanje. Daš robu u zamjenu za osjećaj da si učinio dobro djelo. Sprječavanje deložacija je trgovanje. Ulažeš svoje vrijeme, primaš uvrede i trpiš fizičko nasilje, ali zauzvrat dobiješ sreću i zadovoljstvo što je jedna obitelj ostala u svom domu barem još neko vrijeme. Itd itd...

Oni koji trguju stalno moraju brinuti je li ono što nude dovoljno dobro da postignu željenu razmjenu. Oni koji otimaju, nemaju takvih briga.

Kod nas, odlučili smo i školstvo i zdravstvo, pa onda i kulturu i koješta ostalo, dati u ruke NE ljudima koji trguju nego upravo onima koji - otimaju (vladi). I onda gledamo i čudimo se kako je sve loše. I onda dođe Živi Zid i kaže kako je problem u tome što ljudi koje smo ovlastili za otimanje nisu dovoljno moralni ni pošteni. Ako izaberemo Živi Zid, na poziciju središnjeg i krilnog Otimača napokon će doći poštene i moralne osobe. O količini otimačine nema priče jer sa samim činom otimanja nemaju nikakav problem.

(porez je krađa)

Živi Zid ne služi krupnom kapitalu nego ljudima

ŽZ se ljuti jer je Most dobio puno glasova na izborima na račun toga što su potrošili puno novca na predizbornu kampanju.

Pokušavam razumjeti na što se točno ljute. Vjerojatno nešto u stilu... "Mi imamo superioran proizvod, Most ima inferioran proizvod. Most je uložio novac u promidžbu, mi nismo."

Zaključak koji očekuju da njihov sugovornik iz toga izvuče je da je Most skupina prevaranata jer podvaljuju ljudima njihov inferioran proizvod dok ljudi za istu cijenu (cijenu jednog glasa) mogu dobiti superioran proizvod. Kreatori superiornog programa zakinuti su za zadovoljstvo koje bi osjećali ako bi se njihov program proveo. Zakinut je narod jer su dobili mačka u vreći.

ŽZ zeli ostaviti dojam da je svojom promidžbenom aktivnosti Most prisvojio nesto što bi po moralnim načelima trebalo pripasti njima. Moralna načela* nalazu da narod dobije što bolju uslugu.

* nema fus note, nemoj ni tražit

Stav je, dakle, da je svaka naplata promidžbe u suštini zla. Prava svrha promidžbe trebala bi biti da javnost informira o svima i o svemu jednako. Nakon što je javnost pravedno informirana, na svakom pojedincu je da napravi odabir prema vlastitom slobodnom nahođenju. Jedino tako javnost može donijeti odluku koja će u konačnici za njih biti najbolja. Neovisno za političke stranke, isto vrijedi i za sapune, mobitele i obuću. Nemali broj puta se dogodilo da se inferioran proizvod prodaje bolje od superiornog samo na račun agresivne promidžbe. Čovjekova higijena ili kvaliteta obuće u sličnim je okvirima važnosti kao i vodstvo zemlje.

U tom slučaju, kolika će biti cijena sekunde televizijskog programa previđenog za promidžbu? Koja reklama ide u termin oko 20:00 sati, a koja u 06:15 ujutro?

Odgovori moraju zadovoljiti probleme do kojih smo došli ranije. Koja je to cijena da ju svatko može priuštiti? Je li uopće potrebno da se promidžba plaća? Dan ima samo 24 sata (oskudni resurs), kako ga optimalno (pravedno) raspodijeliti?

Kako postepeno rješavamo ove probleme, uvijek trebamo imati na umu moralni cilj: Najbolje za narod.

Tijekom ostatka teksta korisno je u pozadini razmišljati o dvije stvari:
1) Koji tijek događaja je doveo do toga da danas imamo toliko raznih načina promidžbe? Tko su entiteti, ljudi, odbori ili države koji su doveli kvalitetu marketinga do stadija na kojem je danas?
2) Koja je budućnost marketinga? Tko su ljudi koji će uvesti inovacije i poboljšanja u marketing? Treba li nam još reklama da nam iskaču iz pašteta? Zar nam ih nije već pun kufer? Je li misterija to što Google nudi ljudima da im dobrovoljno ispunjavaju formulare o samima sebi i govore stvari iz svog privatnog života, kad Google već toliko toga zna o njima da mu ti podaci ni ne trebaju?

Alate promidžbe koji su omogućili najveći fanovi marketinga, sada su izgleda od iznimne koristi ljudima koji marketing preziru, a istovremeno žele svim mogućim marketinškim putevima doprijet do naroda da im kažu da je drugačiji put moguć. Da imaju koga odabrati na izborima, da ima nade za budućnost.


Da se vratimo problemu organizacije reklamnog prostora.

Recite mi jesam li na tragu "ispravnog" odogovora s ovim...

Dozvolit ćemo potpuno slobodne medije koji će bez restrikcija naplaćivati usluge promidžbe. S druge strane, trebamo imati solidan nezavisni medij koji neće bit prepušten na milost i nemilost kapitalu. Država će biti vlasnik. Pravo na promidžbu imaju svi. Besplatno ili uz simboličnu naknadu koja ne bi trebala eliminirati nikoga. Kao što je vec rečeno, dan ima 24 sata. Reklame se vrte ciklički, svi dobiju jednaku minutažu.

Uz ograničen broj sati i eventualno neograničen broj različitih reklamnih spotova izgledno je da će se pojedina reklama odvrtiti svega jednom u 3-4 dana. To je nalik na onu priču o tome kako se jedina jednakost može postici tako da nitko ne dobije ništa.

Kako će se rješavati problem dvostrukog reklamiranja istog proizvoda? Naizgled dvije različite i sasvim nepovezane firme žele izvrtiti svoju reklamu na državnoj televiziji, a u stvarnosti nije baš tako.

Također, hoće li državna televizija sadržavati isključivo reklame? U tom slučaju, nitko ih neće gledati. Ako će sadržavati i neki konkretan televizijski program, tko će odlučivati koji program? Koje filmove, koje serije, koje dokumentarce? (zapamtimo kriterij: što bolje za narod)

Kako god okrenemo, onaj tko bude odlučivao o tim pitanjima je u poziciji moći. Zato ćemo biti oprezni i preduhitriti ovu opasnost. Na čelu drzavne televizije neće biti neki šerif ili diktator. Na čelu će biti... ODBOR.

Odbor treba biti sastavljen od sposobnih i moralnih ljudi koji će u konačnici uvijek biti odabrani voljom naroda.

Dok privatne televizije podliježu niskim strastima kod ljudi (Big Brother, Krv nije voda, sapunice, itd)... privatne mediji prema nekima čak zapravo usađuju niske strasti u ljude i time ih iskvaruju. Državna televizija nece ići tim putem. Državna televizija bit će svijetlo u tmini. Državna televizija će predstavljati sve najveće vrednote našeg društva.

I evo nas u sferama filozofije, duhovnosti i religije. Određuju li se moralne vrijednosti demokratskim putevima ili su vječno iste, a ljudi su ti koji lutaju, zastranjuju i misle da sami smiju prograšavati što je dobro, a što zlo? Ako građani demokratskom većinom odluče baciti bombu na vlastiti grad, treba li ih pokušati spriječiti ili pokušati evakuirati neistomišljenike? Osobno sam za demokraciju, znači... za bombu. Prema tome, idealni (ne praktično izvediv) pristup za određivanje televizijskog programa na državnoj televiziji bio bi taj da svaki državljanin obuče svoju moralnu kapu i izjasni se što želi na TV programu.

Jedino pitanje koje ostaje odgovoriti je: Koliko to košta? Koliki dio državnog budžeta ćemo odvojiti za državnu televiziju?

Sad bi bilo vrijeme da prekinem s ovim vješto zakamufliranim metaforama i otkrijem šta je šta. Državna televizija je država, privatne televizije su slobodno tržište. (!)



Najapstraktniji način rasprave o uređenju društva je pomicanje slidera

između plemenitosti (lijevo) i slobode (desno).

Ako rasprava ostane na ovom, čak se i dođe do relativno brzih kompromisa.

Stvar se zakomplicira kad jedna strana kaže: "Ti ni ne možeš ostvarit svoj cilj bez da prethodno ne ostvariš moj."

Znači, "Ti ni ne možeš imat slobodu bez da prethodno osiguraš neke plemenite vrijednosti u društvu."
Dok s druge strane imamo: "Ti ni ne možeš imat plemenite vrijednosti u društvu dok ljudima ne daš slobodu."


Ako promotrimo prijedloge svih "progresivnih" lijevih politčkih stranaka, njihov prijedlog je pomaknuti slider poprilično nalijevo, prema plemenitim vrijednostima u društvu. Ovaj potez podrazumijeva da se ljudi u velikoj mjeri slažu oko toga što plemenite vrijednosti jesu.
Da se samo po sebi podrazumijeva što je pošteno, a što nepošteno. (npr. minimalne plaće).
Što je bitno za društvo, a što nebitno. (npr. profesorske plaće u odnosu na plaće onih što napucavaju loptu na livadi)
Itd.

Bilo bi idealno da imamo sudca. Neku moralnu uzdanicu kod koga možemo razriješit sve nesuglasice u društvu.

Vjera je dosta uniformna na našim prostorima. Pretežito katolici. Možda bi tu ulogu mogla ponijeti Crkva? Ali imam osjećaj da su biskupi pametniji od toga.
Religija je ostala toliko raširena baš zbog tog featura da ju svatko može interpretirati kako želi i nitko pravila religije neće provoditi. Iznimka su neke islamističke zemlje.

Sad me živo zanima promotrit život u tim zemljama iz ove perspektive.

Na našim prostorima, vjera nije praktična da igra veću ulogu u ustroju društva. Moralna uzdanica treba biti živa osoba ili odbor koji može jednom riječju razriješiti sve nedoumice. Npr. Veliki Vođa.
Kako postići da se društvo uistinu u velikoj mjeri složi oko toga da je baš Veliki Vođa moralna uzdanica, a ne netko drugi? Recimo, pjevanjem himni Velikom Vođi u prvom razredu osnovne škole. Školskim sastavcima kako je VV super i odličan. Televizijskim reportažama o tome kako je VV plemenit i mudar. One potencijalne druge moralne uzdanice - realocirati.
Religija novoj moralnoj uzdanici i društvu općenito može predstavljati samo problem, konkurenciju dvaju moralnih autoriteta i unos razdora u društvo. Narušavanje jedinstva.


Zašto pak neke skandinavske zemlje imaju slider pomaknut poprilično lijevo, a nemaju nikakvog Velikog Vođu?

Kad smo Perica, Bilić i ja išli na more u srednjoj školi, svi smo imali neki džeparac. Nismo svi imali isto. Ali imali smo sistem kako trošimo novce. Prvo jedan potroši sve svoje, pa drugi sve svoje, pa treći. Što ostane, raspodijelimo svoj trojici ili ostavimo za idući izlaske u Zagrebu.

Dobre su mi ove analogije kad se cijela nacija svede na priču o skupini prijatelja. Zašto neki prijatlji imaju ovaj, komunistički, model kao što smo mi imali? Dok neki drugi imaju oprečno drugačiji, svatko se brine za svoje troškove i balansiranje svog budžeta?

Očigledno je puno faktora u igri. Što se tiče zemalja, kao neke od faktora nabroja bih:

• broj godina koje je zemlja provela bez građanskih ratova,
• izoliranost od migracija (jel ti zemlja 'kolodvor' ili 'otok' gdje stoljećima više manje žive iste obitelji)

Ekomonski desno

Kod nas će rijetki političari reći ono što na zapadu svatko zna: "Ne stvara politika, niti su političari ti koji stvaraju radna mjesta."

Ekstremni ljevičari kao Kapović će možda reć da nije nikakvo umjeće stvoriti radno mjesto. "To može svatko. Prava vrijednost je u ljudima koji u konačnici odrađuju taj posao. Oni su stupovi društva, pokretači gospodarstva, stvaratelji blagostanja."

Jedan takav omladinac, Kapovićev "pokretački motor društva", je i ovaj gospodin:

Čovjek radi 10 sati. Dela. 365 dana u godini ko Bandić. Samo ovakvi ljudi koji naporno rade nas mogu izvuć iz krize.

Šalu na stranu...
Treba uočiti da su poduzetnici ono što predstavlja vrijednost. U jednom udžbeniku iz ekonomije pročitao sam da su tri osnovna resursa svake zemlje: prirodni resursi, kapital i poduzetnička sposobnost. Složio bih se s tom TOP3 listom.

Poduzetnik je osoba koja poduzima rizik, a ono što stavlja na kocku je svoj vlastiti novac. U slučaju neuspjeha, on je prvi koji ispašta. Toga fali u Hrvatskoj. Nema ljudi koji preuzimaju rizik. To nije nešto vezano za klimu ili genetsko nasljeđe. Kako je "američki san" nešto što na našim prostorima volimo ismijavat kao klišej, pogledajmo "hrvatski san". Svaki roditelj se dobrano potrudi da svoje dijete odgovori od poduzetništva koliko god je u njihovoj moći.
"Nemoj sine, pa šta ćeš se bakćat s tim? Odi tamo ti je sigurna plaća, posao, zdravstveno, mirovinsko..."

U Hrvatskoj su poduzetnici skoro pa izumrla vrsta.

Kad vidim sintagmu "krupni kapital", znam otprilike o čem se radi. Mi imamo Todorića i za nas je on "krupni kapital". Ljudi poput njega koji su se toliko obogatili i zbog njega ljudi proklinju slobodno tržište. A nisu svjesni da su se takvi ljudi obogatili upravo zbog vladinog interveniranja i zbog nasilnog uplitanja u slobodu tržišta. Ukratko, da smo imali slobodno tržište, lešinari poput Todorića ne bi se uzgdigli kao što jesu. Firme ne bi dobivale nove vlasnike za 1kn na temelju kojekakvih mutnih poslova nego bi dobile vlasnika koji bi dokazao da ih najviše želi i najviše voli. Kako bi to dokazao? Tako što bi najviše svog vlastitog dobra stavio na kocku. I imao bi snažan poticaj da firma ne propadne. I što ako je taj čovjek francuz, a ne hrvat?


Todorić se mogao obogatiti i na slobodnom tržištu. Dapače, možda i više. Ali samo da stanem u obranu toga...
Danas sav normalni svijet živi u demokraciji. Što znači da tu i tamo glasaš.

Problem u tome što su ljudi kontradiktorni samima sebi. Na sljedeći način... Svaki čovjek obavlja dvije vrste glasanja.
Prvi način se odvija svaki dan. I glasanje se odvija novčanim transakcijama...
Stojiš ispred 3 pekare. Ispred jedne je red dugačak 20 metara, ispred ostale dvije nema žive duše. Želiš pojest ukusno pecivo, a ne smeće. Pred tobom je izbor:
a) Income equality. Zašto bi samo jedna pekara dobila sav profit. Potrebno je smanjiti income inequality. Ne smije sva vlast bit u rukama jednog aktera na tržištu.
b) Ja čekam zadnji u redu, dođem na red, pružam 20kn pekarici i kažem: "Ja želim da upravo Vi imate moć. Zašto? Zato jer vidim da ovu moć koju ste dosad imali vrlo ste dobro iskoristili. Ja s ovih 20kn GLASAM za Vas."

I onda, budući da smo odabrali opciju b) odemo dalje svojim poslom i isto to ponavljamo i u kupnji odjeće i u kupnji namještaja, itd.
I onda za mjesec odemo na izbore onog drugog tipa... Gdje sjednemo u kućicu i glasamo za neke ljude koji obećavaju to i to. I često odabiremo opciju koja govori da će oduzet moć onima kojima smo ju urpravo mi dali (poklonili) na pr(a)vim izborima.

Da ne naglašavam preočite zaključke, samo bi skrenuo pozornost na kriterij kojim se čovjek vodio na izborima broj 1 i na ovim drugim izborima.

Jako lijep i kratak filmić:

Kad se priča o tome što bi trebala biti zadaća države, a što bi trebalo biti prepušteno slobodnom tržištu ljudi često kažu: "Država treba preuzeti sve što je od javnog interesa." Javni interes je pretpostavljam nešto što se tiče svakoga, ili barem jako velikog broja ljudi.

Vezano za to, prispodoba. Kad je ruski predsjednik došao u posjet Velikoj Britaniji u periodu hladnog rata. VB je bila dosta naprednija. Rus je sve promatrao i divio se i na kraju posjeta rekao engleskom premijeru:
"Bilo mi je lijepo kod Vas. Dobro napredujete, kod vas sve nekako sjeda na svoje mjesto. Moram priznati da sam malo ljubomoran. Ali jedna stvar mi još uvijek nije jasna...
Kako vi određujete koliko kruha ćete proizvesti svaki dan?"

Kruh se tiče svakoga. Kruh je javni interes. A opet, prepušten slobodnom tržištu, i funkcionira sasvim dobro. Slična priča se može povuć i za obrazovanje i za zdravstvo na ovaj način:
Što ako neka pekara ima najjeftinija i najukusnija peciva koja te ujedno otruju za 10 godina nakon što si ih pojeo.

I onda čovjek može pomislit kako je krasno što imamo sve te regulatorne agencije i zdravstvene inspekcije, ali to uopće nije poanta moje priče. Ako neka pekara to stvarno napravi, neki ljudi će umrijet. I tu se ništa ne može poduzet, agencije i inspekcije su u pravilu beskorisne. Oni koji su odgovorni naknadno se mogu pospremiti u zatvor, ali to neće vratiti mrtve. Tržište kruhom je prepušteno na milost i nemilost slobodnim agentima, a stvari izgleda zasad funkcioniraju sasvim ok.

Ima i priča oko toga što stvarno ima opravdanje da bude u nadležnosti centralnog entiteta i razlozi zašto su to smislena opravdanja. Ali isto, neću ovdje.

---

Što se tiče ulaganja u poduzetništvo umjesto u zdravstvo i školstvo, na globalnoj razini može se propitivati: "Čemu tolika nabrijanost? Pa zar nismo kao ljudska vrsta već došli do nekog stadija gdje nam egzistencija nije ugrožena? Čemu tolika graja oko napretka? Oko novih tehnologija?"
To je tema za drugi put.

U poveznici s ovim zadnjim filmom, mogla bi se ispričat jednaka priča:
Ulazi Kuna u dućan i pita prodavača Dolara: "Ja bih htio jedan iPhone."
Dolar kaže: "Ti želiš da mnooogi rade za tebe (yen, yuan, euro, ...). Što si ti, Kuno, napravila za nekog od njih?"

Ovo je posebno prigodna pričica za sve živozidaše. Kul je pričat o monetarnim reformama ako ćeš zatvorit zemlju od svih vanjskih utjecaja.

Da ne glumim previše ekonomskog stručnjaka... to bi bilo to.