Moderna metafizika i mitologija

Sve kulture u povijesti ljudskog roda imale su svoj skup ideja ili mitova o tome što je svijet, što je život, što je čovjek...

Pa razmotrimo generalni konsenzus modernog doba o nekim osnovnim (meta)fizičkim pitanjima. To nije nužno i stajalište znanstvenika. Znanost je uvijek otprilike jedan životni vijek ispred javnog mnijenja.

Svemir je nastao Velikim Praskom. Svemir sam po sebi je "mrtav" - sastoji se prvenstveno od anorganskih spojeva. Plinovi i kamenje.
Nakon određenog vremenskog perioda, nastao je život.

Igrom slučaja, formirali su se prvi organski spojevi koji su s vremenom rezultirali primitivnim jednostaničnim organizmima.
Vjerojatno bi se ovdje mogla povući startna linija gdje počinje život - jednostanični organizmi. U svakom slučaju svi se slažu oko toga da život jest počeo u nekom trenutku.


Čim je život počeo/nastao, od samog starta funkcionira po jednostavnom principu - treba poduzeti sve što je moguće da se što više "udalji" od smrti.

Dakle, netko može postaviti pitanje: "Zašto su neki jednostanični organizmi prerasli u višestanične organizme? Milijunima godina su funkcionirali isključivo kao jednostanični. Zašto odjednom promjena?"
Pitanje može ispasti kao da je neki jednostanični organizam odlučio da želi ipak biti višestaničan iz nekog razloga.
No to nije slučaj. Opet igrom slučaja, višestanični organizam se dogodio. Taj višestanični organizam trošio je manje energije za održavanje svog postojanja u odnosu na količinu energije koju je primao iz okoliša.
Znači, višestanični organizam se u odnosu na jednostanični udaljio za jedan korak dalje od smrti.

Tu logiku možemo primijeniti na svu evoluciju.

Pa tako možemo doći sve do današnjeg dana i reći da čovjek koji ima dva milijuna dolara na računu i trudi se zaraditi treći upravo radi taj dodatni korak da se udalji od smrti. Kako god okreneš, s tri milijuna si dalje od smrti nego s dva.


Na primjeru čovječanstva, pokretačka snaga kapitalizma je upravo ta čovjekova želja da sutra uvijek bude bolje od danas. Uvijek pokušati otići korak dalje od smrti, korak dalje od ništavila.


Tako pitanje poput: "Zašto leptirovo krilo na sebi ima šaru u obliku oka?"


Ima spreman odgovor koji ukazuje na to kako krila s takvim šarama predstavljaju svojevrstan obrambeni mehanizam od prirodnih grabežljivaca.
Ili da poprilično kompleksan pjev ptica ima za svrhu poboljšati komunikaciju odstupajući od zvukovnih obrazaca koji se često mogu čuti u okolišu.


Određene cvjetove u prirodi ljudi mogu smatrati lijepima ili mirisnima. No sa strane samog cvijeta, njegov oblik i miris samo je manični pokušaj njegovih bioloških stanica da pobjegnu od smrti.



Ovakva priča o svemiru sažima mindset modernog zapadnog čovjeka.


Kao što je ključni trenutak u povijesti svemira bio nastanak života tako bi se moglo reći da je drugi ključan trenutak nastanak ljudske svijesti.

Zašto bi to bio ključan trenutak?

Ljudi (kao samo još jedan oblik života) pokazuju ponašanje naizgled nekarakteristično za dotadašnji život.
Neki ljudi uvijek iznova čine stvari koje im ni na koji način ne pomažu da poboljšaju svoje sutra. Grade piramide i toteme, plešu oko vatre pa poslije hodaju po žeravici. Stavljaju veliko prstenje oko vrata i uništavaju svoje tijelo piercingom i tetovažama.
Neki pak ljudi svjesno čine stvari koje ih direktno približavaju smrti.


Naravno, čvrsti zagovornici gore predstavljenog zapadnjačkog mita imaju odgovore i na to.
"Ljudi koji svjesno uzrokuju vlastitu smrt su defektne jedinke. Ples je doduše koristan za zdravlje, razvoj motoričkih sposobnosti i živčanog sustava, prigodan za pronalazak potencijalnih partnera za produžetak vrste. Umjetnost općenito je korisna za razvoj i poticanje kreativnosti te indirektno pomaže društvu u postizanju novih napredaka."
I tako dalje... Ovakva objašnjenja nalikuju na posrnulog znanstvenika koji se zaljubi u svoju teoriju i ne prihvaća da se stvarni svijet možda ne podudara s njegovim modelom.


Kako bi onda izgledao korigirani model? Revidirani zapadnjački mit?

Pokušajmo samo maknuti zablude iz postojećeg modela i zatim vidjeti što je ostalo.

Dakle, treba pokušati pronaći trenutak kad je iz neživota nastao život. I pritom shvatiti koliko je taj trenutak proizvoljno određen.
Zatim prihvatiti da se u tom trenutku nije dogodio nikakav "ključni trenutak", nikakva stepenica u povijesti svemira, nikakav nepredviđeni incident, nikakva "intervencija".

Popularni mindset voli razmišljati u binarnom obliku - ili je nešto živo ili je mrtvo. Iz toga logički slijedi da je život morao nastati točno u jednom trenutku.

Međutim, nastanak života dogodio se neprimjetno kao topljenje meda u šalici vrućeg čaja.
Svi se slažu u kojem trenutku su postojali med i čaj kao odvojeni entiteti i u kojem trenutku je postojao samo čaj. Ali nitko ne može pronaći točan trenutak kad su se ta dva entiteta spojila.

Što se tiče života u svemiru, situacija je slična. Samo što nemamo razloga vjerovati da su život i svemir ikada bili odvojeni niti da je njihovo međusobno ispreplitanje na ikakav način završeno.


Zatim se isti slijed zaključaka može napraviti za ključni trenutak broj 2 - razvoj čovjekove svijesti.
Ako ćemo gledati kroz uzročno-posljedične veze, moglo bi se reći da je nastanak života, nastanak ljudi, nastanak ovog teksta i ekrana s kojeg ga čitaš bio implicitno zapisan u samom Velikom Prasku.

(Zadnji Wattsov isječak, obećajem :D)

Brisanje ovih granica dovodi do izjednačavanja naizgled nespojivih pojmova.

S jedne strane kamenja i plinovi svemira, komete i planeti koji se kreću oduvijek istim predvidljivim putanjama.
S druge strane čovjek kod kojeg je svaka sekunda moment kreacije. U svakoj sekundi naizgled nešto nastaje iz ničega. Nemoguće je predvidjeti što će sljedeće napraviti.

Zar ćemo staviti znak jednakosti između te dvije strane?

Ako već hoćemo, ili ćemo prvoj strani pokušati pridijeliti karakteristike druge (svemiru pridijeliti neke ljudske osobine - opcija A).
Ili ćemo drugoj strani pridijeliti karakteristike prve (čovjeku pridijeliti karakteristike svemira - opcija B).

Kao što je rečeno, znanost je uvijek godinama ispred javnog mnijenja.
Opcija A ima uporište u kvatnoj fizici. Ako krenemo izmišljati teorije koje bi objasnile ove pojave, možemo početi pričati o tome kako cijeli svemir prožima jedna svijest. Ili da je čovjekov um ima mogućnost upravljanja materijom.
Ubrzo počinjemo zvučati kao neki sektaši.

Opcija B ima uporište u neurologiji. O čovjekovom mozgu zna se više nego ikad. Gotovo da već možemo modelirati umjetni mozak koji će raditi jednako, ako ne i bolje od onog biološkog.
Kad krećemo s ove strane, počninjemo govoriti o tome kako čovjek nije tako poseban kao što se dosad mislilo. Štoviše, potpuno je determinističan. Koncept koji ljudi opisuju kad kažu "ja" - uopće ne postoji. Pa zar nije čovjekova priroda potpuno jednaka prirodi kometa koji se praktički oduvijek pravocrtno giba milijunima svjetlosnih godina dalje? Električni implusi u čovjekovom mozgu se možda ne gibaju pravocrtno, ali se i dalje gibaju deterministično.


Sasvim je fascinantno da ljudi uopće percepiraju sebe na takav način - da su oni u centru svega. Cijeli osjećaj samog sebe i osjećaj života mora da je potpuna iluzija.
Kao što se već naslućuje, ovdje počinjemo zvučati kao istočnjački "prodavači magle".



Ako zauzmemo neke od ovakvih stajališta, to bi značilo da život nije nastao u nekom trenutku nego da je oduvijek tu.

Zanimljivo je razvrstati drevne religije prema tome smatraju li da je svijet imao početak ili da postoji oduvijek . Grci i istočne religije su smatrali da postoji oduvijek. Židovi (pa kasnije kršćani i muslimani) smatraju da svijet ima svoj početak (i kraj). 

(Za ostale civilizacije ne znam...)

I kad bi sav život u ovom svemiru nestao, što bi ostalo? Neživot, odnosno smrt. Kao što smo već primijetili, iz neživota bez problema nastaje život. I obratno. Na kojoj god razini našeg fraktalnog svemira promatrali, bila to abiogeneza ili četiri godišnja doba.


Koji je onda ispravan odgovor na pitanje s početka teksta? Zašto su iz nekih jednostaničnih organizama odjednom nastali višestanični? Sad kad smo vidjeli da život ne predstavlja nikakvu stepenicu, ovo pitanje je isto kao i: Zašto život u svemiru?
Moglo je sve ostati kako je i bilo. Čemu sve ove komplikacije?


Prema opciji A, zato što je to bila odluka svijesti koja prožima sve što postoji. Bogu je dosadilo što mu svi spočitavaju da ne može napraviti kamen koji ni sâm ne može podići. Pa je napravio kamen i odlučio zaboraviti da ga može podići. Problem riješen.

Nakon toga, bog uživa u zabludi da postoji nešto što nije on sâm. Dijete kad se tek rodi, najbliže je što poznamo božjem stanju svijesti. Čim dobije vid, pruža ruke da dohvati to što vidi, makar je predmet promatranja udaljen 20 metara. Jer, neshvatljivo mu je da nešto može biti udaljeno, izvan dosega.
Isto tako, kad počne proizvoditi prve artikulirane zvukove, upire prstom u apsolutno sve stvari i govori "ta, ta, ta". Jer, stvarno jest fascinantno da postoji to, to, to i to. Jer, "do maloprije" je postojalo samo sve, odnosno ništa - singularitet.

Prema opciji B, zato što je ovakav slijed događaja bio zapisan u samom Velikom Prasku. Zašto je bio zapisan upravo takav slijed događaja? To nikad nećemo saznati zato jer prije Velikog Praska vrijeme nije postojalo, pa samim tim nisu postojale ni uzročno-posljedične veze koje bi mogle dati odgovor u obliku Zašto? → Zato!
Doduše, iako smo ustanovili da je sve što promatramo deterministično, ostaje nam naša vlastita svijest. Nju smo također raskrinkali kao običnu iluziju. Razmišljanje i donošenje odluka nije naš potez, to je potez naših neurona koji reagiraju na poticaje drugih neurona. Oni pak reagiraju na poticaje iz okoliša. Sadašnje i prošle. Mi smo samo automat.

I sad, nakon što je iluzija raskrinkana... Što dalje?

Možemo uživati u vožnji ili možemo postupiti kao dobar šahist koji vidi mat u sedam poteza. Poruši figure i kaže: "Idemo novu."

Lila

Logična replika na ovaj crtić je:
"Ali kukac sâm odlučuje gdje će se i kada kretati. Sjeme maslačkaje potpuno pasivno i prema tome inferiorno. Nije li cilj biti gospodar vlastite sudbine? Nije li to ono čemu bi svi trebali stremiti?"

Ovo pitanje bit će adresirano u daljnjem tekstu. No, prvo i jedan drugačiji kontekst u kojem se spominju svjesne i nesvjesne aktivnosti...

Ako ja nekim slučajem završim u ludnici i počnem sve ljude uvjeravati da sam bog, logična reakcija dobronamjernih sugovornika bila bi: "U redu, ako si bog, stvori mi ovdje 2kg zlata pa ćemo prodat i proveselit se s parama."
No, ja to ne mogu napraviti. Dalje me može pitati: "Kako si stvorio cijeli svemir iz ničega?". Također, ne znam odogovor.

Moji neuvjerljivi odgovori za sugovornika automatski znače da ja nisam bog.

Međutim, ako ja pak sugovornika zamolim da prestane probavljati hranu u svom želucu, on to također neće moći napraviti. A opet, oboje ćemo se složit da je probavljanje hrane nešto što ON čini. On to radi nesvjesno, ali svejedno... to ne radi nitko drugi, nego baš ON. Zatim ga pitam da mi barem objasni kako on to probavlja hranu. Na koji način to radi? Slijed postupaka, algoritam? Također mi neće znati objasniti.

Jednako kako je on zaključio da ja nisam bog - gospodar svemira, tako sam ja zaključio da on nije gospodar svog tijela.
Također, postoji i još jedna nedosljednost:
"Ako ja umrem, tada moj želudac također umire. Dok, ako ti umreš, svemir i dalje funkcionira neometano. Po toj logici, ja sam u većoj mjeri gospodar svog želudca nego što si ti gospodar svemira."


U pozadini ove priče radi se o dvijema različitim definicijama riječi "bog" i riječi "ja". Sugovornik definira boga kao nešto što, sve što radi, radi svjesno i namjerno. Ja zastupam pogled prema kojem to ne mora nužno biti tako.


Ustaljen je stav da nesvjesne akcije čovjekovog tijela su "nižeg" ranga od onih svjesnih. Kao da postoji ljestvica dostojanstvenosti raznih čovjekovih aktivnosti. Među zadnjim mjestima na toj ljestvici su probavne radnje, izlučivanje fekalija i izmeta. Zatim rad ostalih unutarnjih organa, srce i protok krvi. Zatim disanje. Zatim automatske i nesvjesne kretnje (npr. pomicanje ruku tijekom trčanja ili neki tikovi). Nakon toga ulazimo u sferu svjesnih radnji: tipkanje, bavljenje sportom, čitanje knjiga, učenje... Najviše pozicioniranje radnje na ljestvici bili bi svjesni činovi altruizma ili možda filozofska misao. Takve aktivnosti smatraju se na neki način vrijednije ili ljudskije od onih prethodnih koje su životinjske odnosno instinktivne, nesvjesne.

Što to zapravo znači da smo nešto svjesno učinili? Znači da smo mi sami napravili odluku da se nešto dogodi na određeni način. Međutim, to i dalje ništa ne govori.

Na primjer, dignuo si lijevu ruku i ona na trenutak stoji podignuta. Tko je to stvarno napravio? Tko je odgovoran za to mehaničko kretanje, za taj prijelaz potencijalne u kinetičku energiju? Odgovor je: određena skupina tvojih mišića. No, oni to nisu napravili sami od sebe. Oni su to napravili pod okidačem živčanih vezâ. Živčani impuls poslao je neuron u mozgu. Taj neuron reagirao je na poticaj nekog drugog neurona. Taj drugi reagirao je na istovremeni poticaj trećeg, četvrtog i petog neurona i tako unedogled. Gdje je početak? Tko je kriv za podizanje ruke? Gdje je taj prvi neuron ili početna skupina neurona koji su sami od sebe "odlučili" pokrenuti ovu lavinu događaja?
Odgovor je - ne postoje. Teorija koja se doima najtočnija je da je početna skupina neurona dobila podražaj iz okoline i da su u kombinaciji sa dugotrajnim čovjekovim pamćenjem stvorili određenu reakciju. (Ljudsko pamćenje nije ništa doli konfiguracija i jakost pojedinih neuronskih veza u mozgu.)
Koje su reperkusije ovog opažanja? To znači da čovjek percepira i pamti te da je svaka njegova kretnja, aktivnost ili misao samo i isključivo odgovor na okolinu. Okolinu koju opaža trenutno oko sebe i/ili na okolinu koju je opažao u nekim trenutcima u prošlosti. Dakle, ne postoji intrinzični akt kreacije niti u kakvom čovjekovom djelovanju. U cijeloj priči podizanja ruke, nigdje se ne spominješ "ti". "Ti", prema uobičajenom smislu te riječi, nisi tu uopće faktor. "Ti" nisi uopće uključen u podizanje vlastite ruke.

Kad mistici s Istoka govore: "Upoznaj sebe.", "Tvoje ego je iluzija." ili "Ti ne postojiš." ... to je upravo ono što žele reći.


Pred grupu ljudi postavi zadatak da nacrtaju val. Svatko će imati neku sliku u glavi koja odgovara misaonom konceptu riječi "val".

Za taj pojam postoji misaoni koncept zato što je val nešto što svatko od nas može opaziti u prirodi, u stvarnom svijetu. Val je pojava. Obrazac slijednih događaja. I taj obrazac je ono što naš mozak pamti pod rječju "val".
Međutim, u slučaju vala, očigledno je da on nije zaseban entitet. Val je samo rezultat (nuspojava, očitovanje) kontinuirane kretnje koju čini cijeli ocean.
Jednako tako i ljudski život pa čak i ljudsko tijelo je nuspojava ili očitovanje. Titraj materije koja se u početnom stadiju sakuplja u stukturu visoke oraniziranosti, a u završnom stadiju raspada natrag u stanje prije početnog stadija. To je očitovanje ili nuspojava neprekidnog kretanja cijelog svemira.
Upravo to Kretanje Svemira koje je u konačnici rezultiralo podizanjem ruke je alternativno značenje riječi "ja" zbog koje je u početnoj raspravi došlo do nesporazuma.


Stoga, ako je svo naše ponašanje deterministično (unaprijed određeno), zašto diferenciramo jedne aktivnosti od drugih. Jedne su nižerangirane, a druge su moralne i dostojanstvene jer smo se mi na njih odlučili. To je veliko pitanje.

Predstavimo mozak pojednostavljenim modelom umjetne neuronske mreže. Umjetne neuronske mreže (ANN) dugo vremena su bile buzz-word u svijetu računarske znanosti.
Neuroni su osnovna građevna jedinica mozga i cijelog živčanog sustava. Svaki neuron živčanim vezama (dendriti, aksoni) spojen je sa stotinama ili tisućama drugih neurona. Svaki neuron ima veze preko kojih prima podražaje (električne impulse) od drugih neurona ili osjetilnih organa i veze preko kojih ih odašilje drugim neuronima ili izvršnim organima (mišićima, žlijezdama). Nazovimo ih: ulazne i izlazne veze neurona. Neuroni rade na jednostavnom principu. Ukoliko neuron primi dostatan podražaj preko svojih ulaznih veza, tada on sam okida električni impuls na svoje izlazne veze. Kao izbačivač na ulazu u klub koji nikog ne pušta unutra dok se na ulazu ne skupi 5 ili više ljudi. Tek tada ih sve pušta unutra i zatim ponovo čeka i ne pušta dok se ne skupi minimalno 5 ljudi.
(Svaka poveznica konkretnog posla izbacivača i neurona kao najmanje jedinice inteligencije je slučajna.)

Ako želimo prikazati put informacije kroz čovjekov mozak, možemo reći da čovjekova osjetila predstavljaju ulaz informacije u njegov um.

U glavi ovog čovječuljka nacrtan je model unaprijedne (feed-forward) umjetne neuronske mreže. Karakteristika takve neuronske mreže jest da su veze između neurona usmjerene "u jednom smjeru". Neuroni prvog sloja (najgornji, oni koji primaju podražaje od osjetila) nemaju izlazne veze jedni prema drugima. Također, impuls koji je bilo koji neuron poslao kroz svoje izlazne veze neće se nikada ponovo pojaviti na njegovim ulaznim vezama. Drugim riječima, ne postoje povratne veze između neurona. Otuda i ime: unaprijedna neuronska mreža.


Nazovimo ovakav mozak mozgom zlatne ribice. Objasnit ću ukratko. Uvriježeno je pogrešno mišljenje da zlatna ribica ima iznimno kratko pamćenje. Ipak, ako zamislimo pojednostavljeni model te stereotipne zlatne ribice sa infinitezimalno kratkim pamćenjem tada bi ga ova slika dobro opisivala. S mozgom bez ijedne povratne neuronske veze. Možemo li pokušati razumijeti kako izgleda takva percepcija svijeta?
Ribica primi skup informacija iz svojih osjetila. Taj skup informacija odnosi se upravo na taj trenutak u vremenu. Ovisno o tome kakve su jakosti pojedinih veza između neurona, ribica će kao odgovor na primljeni skup podražaja u konačnici mahnuti perajom lijevo ili desno ili će ju zarotirati ili napraviti nešto drugo iz repertoara svojih mogućnosti.
Međutim, sve što ona vidi, čuje, namiriše ili opipa, njoj ne znači apsolutno ništa jer nema ništa s čime bi to mogla usporediti.
Primjerice, opasna bodlja koja joj je već neko vrijeme u blizini počne se udaljavati od ribice nalijevo. To joj spoznajno nedovoljno znači jer u trenutku percepcije ne zna da joj je ta ista bodlja maloprije bila još bliže nego sad. Zna samo da je sad tu gdje je i na temelju toga možda izvesti pretjerano paničnu reakciju.
Ovakva vrsta odsutnosti pamćenja može se doimati gotovo kao da se iz stotinke u stotinku ponovo umireš i rađaš. Ne postoji infrastruktura na temelju koje bi se moglo percepirati vrijeme, a kamoli akumulirati neko znanje.

Kako takva zlatna ribica percepira samu sebe? U kojoj mjeri joj konstrukcija njenog mozga dozvoljava percepiranje same sebe?
Ona nikako ne percepira samu sebe jer joj to njen mozak ne omogućava. Za postati svjestan samog sebe, potrebna je osnovna jedinica pamćenja - barem jedan kružni spoj neurona u mozgu.

Ljudski mozak ima mnogo više povratnih veza nego unaprijednih. Rezultat rada jednog skupa neurona ulazi ponovo kao input u neke od neurona te iste neuronske mreže.
Razmotrimo to na drugi način. U unaprijednoj neuronskoj mreži, u skup čovjekovih opažanja ulaze informacije iz njegovih osjetila. Prvenstveno vid, zatim sluh, njuh, opip, itd.
Povratne neuronske veze u čovjekovo "opažanje" donosi novi skup informacija. Međutim, to nisu informacije iz čovjekove okoline. To nisu informacije direktno prikupljene osjetilima ovog trenutka. One su "rezultat" prošlih ciklusâ živčanih impulsa. U konačnici je to svojstvo koje omogućuje stvaranje pamćenja i percepiranje vremena općenito.



Prilikom primjera s dizanjem lijeve ruke, postoji splet električnih impulsa u mozgu koje prethode tom događaju. Dio tih impulsa završi među neuronima koji su dio najvećeg kružno povezanog ciklusa neurona. Taj veliki i kompleksni kružno povezani skup neurona je nešto što svatko od nas kao čovjek doživljava kao vlastito "ja". Kad dio impulsâ koji su prouzrokovali podizanje ruke bude proslijeđeno među neurone spomenutog velikog ciklusa neurona, to nam omogućuje da primjetimo da je to akcija koju smo stvarno napravili mi sami.
Neuroni koji sačinjavaju veliki kružno povezani skup ne moraju nužno biti vezani samo jedni za druge. To znači da, ako iz tog kruga kroz koji neprestano teku impulsi u jednom trenutku iskoči impuls koji aktivira i neke druge neurone izvan tog ciklusa (npr. neurone koji u konačnici pokrenu motoričke akcije), tada te akcije (osim što primjetimo da smo ih napravili MI) percepiramo kao da smo ih napravili svjesno.


Neki ljudi mogu ovakve ideje smatrati depresivnima. Zašto se ovo smatra depresivnim još je veće pitanje od prethodnoga.
Instinktivna reakcija je deprimirajuća zato što bi prihvaćanje ovih ideja značilo da su sva čovjekova nastojanja uzaludna. Ionako je sve predefinirano, zar ne?
Možda je upravo predefinirano to da ti, čitajući ovaj tekst, postaneš depresivan i odustaneš od svih svojih planova i želja za budućnost zato što si shvatio da je svijet determinističan.


Nakon dubinskog razumijevanja posljednje rečenice... možda postane očita činjenica da objektivno stanje svijeta nije bitno i nikada nije ni bilo.


Život je skok, jer nakon odraza, putanja ti je zacrtana (determinističnost). Život je san, zato što, iako je putanja zacrtana, tebi je nepoznata sve dok ne doskočiš (zaborav). Objedinivši to jednom riječju, dolazimo do starog hindu pojma... život je predstava/igra (Lila [Sanskrt: लीला]). Kazališna (ili kino) predstava ima unaprijed određenu radnju (determinističnost). Međutim, ako ju nisi nikad gledao ili u njoj glumiš, a da pritom nisi svjestan da glumiš, tada ti je svaki trenutak iznenađenje (zaborav).