Jednom davno na velikom imanju živjela su 3 seljaka. Obrađivali su zemlju i živjeli od plodova svog rada. Za obradu zemlje koristili su drvene plugove. Kroz neko vrijeme jedan od seljaka domislio se da bi u radu dosta pomoglo koristiti željezni plug. Međutim, željezni plug je nešto što bi on sâm ili uz nečiju pomoć trebao osmisliti i izraditi. Stoga je predložio drugoj dvojici seljaka da svi troje zajedno počnu izdvajati nešto svog slobodnog vremena za rad na željeznom plugu koji bi u konačnici svima njima koristio.
Druga dvojica seljaka nisu prihvatili prijedlog. Zadovoljni svojim drvenim plugovima, nije im se dalo gubiti vrijeme na izmišljanje nekih novotarija. Seljak koji je želio izraditi željezni plug bio je razočaran ali je prihvatio tuđe mišljenje. U konačnici se sâm upustio u izradu svog izuma. Nakon višemjesečnog mukotrpnog rada napokon je uspio. S obzirom na različite tehnike pri obradi tla, seljaci su tad podijelili zemlju na 3 jednaka dijela. Određeno je da svakom pripada ono što proizvede na svom posjedu. Naravno, u kratkom roku, seljak s željeznim plugom ostvario je veći prinos od ostalih. Čak i od ostale dvojice zajedno. Uz viškove u proizvodnji, njegov životni standard porastao je na svim poljima. Ubrzo je imao i bolji namještaj, odjeću, mjesto stanovanja, itd.
Jedan od ostalih dvojice seljaka primjetio je da je ovaj bogat i počeo prigovarati zašto on ne dijeli ništa od svog bogatstva s ostalima. Da li bi sad nakon svega bogataš u ovakvoj situaciji trebao dijeliti svoje bogatstvo sa ostalima?
Nekome ova prispodoba može nalikovati na današnja pitanja o socijalnoj osjetljivosti u društvu. Imajte na umu da tekst koji slijedi ne uzima u obzir razmatranja socijalne politike pojedine države (Hrvatske, Amerike, Njemačke, ...). Tekst razmatra ideju na razini ljudske civilizacije. "Uzimati od bogatih i davati siromašnima", je li to nešto s čime bi se trebali složiti? Ako da, u kojoj mjeri?
Zašto bi bogati morali davati siromašnima? Kakav to poticaj daje poduzetnim ljudima? "Nemojte ništa raditi jer, što god da napravite, država će vam to uzeti i dati onima koji se nisu trudili ili nisu bili dovoljno sposobni da to naprave sami."
Kako ćemo na taj način ostvariti ikakav napredak?
Međutim, u ovoj prispodobi umetnute su (ne toliko) suptilne razlike od situacije u kojoj se nalazimo danas:
1) U prispodobi su sva 3 seljaka krenula od iste početne pozicije. Privatno vlasništvo kao jedna od okosnica kapitalizma podrazumijeva da roditelji sva svoja posjedovanja daju svojoj djeci u nasljedstvo.
Predstavimo količinu imetka svake osobe jednom varijablom. U našem primjeru to su tri seljaka. Svaki od njih posjeduje razna dobra koja se brojčano vrednuju.
S1 = 1000
S2 = 1000
S3 = 1000
Na početku priče, svaki od njih posjeduje jednako.
Uz nedostatak regulatornih mehanizama, sustav sačinjen od tih varijabli nije stabilan. Što to znači da nije stabilan? To znači da vrijednosti tih varijabli s vremenom divergiraju. Što su trenutne razlike između varijabli veće, to je veća šansa da će u idućem trenutku biti još veće.
Nestabilnost ovakvog sustava uzrokuje ponajprije činjenica da nisu svi ljudi jednako sposobni za privređivanje/preživljavanje. Sposobniji s vremenom imaju više, nesposobniji manje. A ako sposobni ima više i usto posjeduje svojstvo da je sposobniji, to dodatno pospješuje trend raslojavanja. No, osim ovog faktora tu su i mnogi drugi: klimatski uvjeti, ratovi, bolesti, ... i mnogi drugi faktori "viših sila".
Postoji i opcija da prihvatimo inherentnu nestabilnost sustava kao nešto što je jednostavno prirodno i što nema smisla "krpati" raznim institucijama državnog aparata koje su ionako uvijek nedostatne. Međutim, takvim pristupom, kroz period od 100 godina dolazi do situacije gdje efektivno postoje dvije klase ljudi: oni koji imaju i oni koji nemaju. Vladajući i potlačeni. Naravno da pojam "vladajući" u ovom kontekstu nema veze s tim je li netko premijer, kralj, car ili vojvoda. Misli se na ekonomsku moć, koja je na kraju krajeva, jedina relevantna.
Nije problem sam po sebi što jedan čovjek ima moć nad drugim čovjekom. Problem je kad se ne zna odakle potječe ta podjela. Kada je potlačeni inteligentniji, sposobniji, kreativniji i jači od vladajućeg i jedina razlika između njih dvoje je u tome tko je izašao iz čije maternice.
U životinjskim društvima, ovakve anomalije se također dogode ali su brzo anulirane. Kroz svega nekoliko fizičkih obračuna potlačeni ubrzo postaje vladajući i zajednica je u balansu. Međutim, u ljudskom društvu postoje dodatni mehanizmi usmjereni ka održavanju postojećeg poretka vlasti. Ti mehanizmi zatim stvaraju naboj, napetost. Kao brana nametnuta bujici vode. Brana s vremenom neminovno pukne, a kad pukne, šteta je tim veća što je brana originalno bila čvršća. Tu mislim na klasne sukobe, revolucije i ratove koji iz njih proizlaze.
No, nisu problem ni samo ratovi ili sukobi koji će se možda (a možda i neće) dogoditi u budućnosti. Ako društvo za svoje vodstvo ne bira najsposobnije, to direktno znači neoptimalno iskorištavanje ljudskih potencijala, a indirektno povlači demotiviranost i apatiju.
Iz ovih razloga, zapadna civilizacija danas nastoji ulagati u tzv. Društvenu Mobilnost (engl. Social Mobility). Pojednostavljeno rečeno, to je mjera izglednosti da pojedinac tijekom života promijeni svoj imovinski stalež. U praksi to znači prepoznati i ulagati u vrijedne i sposobne ljude iz nižih imovinskih slojeva.
Doduše, društvena mobilnost ne podrazumijeva samo "American dream", odnosno uspon iz siromaštva u bogatstvo. Ako sustav u kojem živimo ne dozvoljava i obrnuti trend, to i dalje ukazuje na probleme.
2)
Druga razlika između prispodobe i stvarne situacije.
Postoji ključan trenutak u prispodobi gdje seljaci raspodijele imanje na 3 jednaka dijela i odrede da svakome pripada što stvori na svom imanju. Danas je ovaj, naizgled jednostavan, potez nemoguće napraviti.
Kada biste Vi, kao živo ljudsko biće bez imovine, odlučili od sutra početi živjeti bez novca, nema načina kako biste to napravili. Ne možete živjeti ni u kakvoj već izgrađenoj nastambi jer to košta. Ako prespavate u prihvatilištu, netko se svejedno brine za financije tog mjesta. Ako odlučite izgraditi svoju nastambu vlastitim rukama, gdje ćete ju napraviti? Na koju god lokaciju da se odlučite, na nečijem se privatnom vlasništvu. Ako odlučite otići živjeti u prašumu, uspijete nekako do tamo doći i tamo se nastaniti, pritom vjerojatno kršite preko 10 zakona o prirodnim rezervatima i bit ćete kazneno progonjeni. Na kraju ćete biti relativno pristojno smješteni u nekoj vrsti zatvora / azila. No, ni taj smještaj naravno nije besplatan jer za njega plaćaju porezni obaveznici.
Štoviše, Vi koštate gotovo čim se rodite. Ako roditelji ne prijave novorođeno dijete, njegovo ime, datum rođenja i još kojekakve podatke nadležnim državnim institucijama u određenom vremenskom roku nakon rođenja, oni su u prekršaju i mogu biti kazneno gonjeni. Ako odlučite da ne želite primati od države blagodati koje Vam ona nudi (npr. cjepivo za svoje dijete), tada također činite prekršaj i dužni se plaćati kojekakve kazne.
Čovjek je jedina životinja koja mora platiti da bi živjela na ovom planetu.
To nije nešto negativno, mogli bismo reći da je civilizacija donijela puno korisnih stvari. Uskraćivanje ovih sloboda je mala cijena za ono što dobivamo zauzvrat. I to možemo uzeti kao zdravo razmišljanje.
Međutim, na koji način današnji čovjek može odigrati ulogu trećeg seljaka? Seljaka koji nije sudjelovao u tehnološkom napretku i nije tražio njegove blagodati. On nema ništa protiv napretka, samo traži da osobno ne bude uključen. Ili da se točnije izrazim, vjerojatno je odabrao napredak u drugom smjeru. Recimo da je umjesto unaprijeđenja tehnike privređivanja hrane odlučio unaprijediti svoju vještinu sviranja gitare. Cijeli život posvetio je glazbi. Gledao je svog imućnog prijatelja i bio sretan zbog njegovih uspjeha. Nije bio ljubomoran i nije tražio ništa od njega. Nastavio je sa svojim životom jednako kao što su, prethodno raskolu, živjeli sva trojica jedno vrijeme. Njegov život je do samog kraja ostao primitivan po pitanju materijalnog dobrostanja, ali se znatno razvio u glazbi. Svoj glazbeni napredak nije mogao unovčiti jer ostala dva seljaka nisu u tome vidjeli nešto vrijedno. Umro je sa 56 godina od upale pluća, dok je bogataš umro od raka sa 89.
Danas nije moguće odigrati ulogu trećeg seljaka. Tada je to bilo moguće jer je treći seljak posjedovao svoju zemlju koja je bila ustrojena za uzdržavanje određene kvalitete života.
Postoje dva razloga iz kojeg se ljudi mogu protiviti uzimanju novca od bogatih i davanju siromašnima. Prvi je se zasniva na razmatranju pojedinačne države i kako će takva politika utjecati na njenu poziciju u međunarodnom trgovanju, kreditni rating, itd.
No, ako razgovaramo o društvu na svjetskoj razini, to nas dovodi do drugog razloga - "free rider problem". Freerideri su ljudi koji ništa ne rade, a lagodno žive na račun drugih koji rade.
Ljudi koji ukazuju na "free rider problem" dijele sličnu sliku o svijetu i o društvu. Sliku koja bi se mogla prikazati alegorijom u kojoj je čovječanstvo - skupina brodolomaca. Skupina unesrećenika na splavi koja pluta oceanom. Kako bi se spasili, svi zajedno moraju veslati. Osoba koja ne vesla, radi dvostruku štetu. Prvo, ne doprinosi brzini same splavi. Drugo, otežava veslanje drugim članovima na splavi i time još i usporava splav. Istovremeno, ona sama profitira od rada drugih. Ako se spase, to će biti dobitak za sve, a ostvareno je zaslugom samo onih koji su veslali. Takva osoba je "free rider".
Ako je "free rider" u ovom slučaju nepovratno ustrajan u neveslanju, prvi sljedeći najisplativiji potez za dobrobit svih je - baciti ju u more. Na taj način je barem jedan od štetnih faktora eliminiran.
Da dodatno pojasnim ovu usporedbu...
Prethodno je bila naglašavana riječ "napredak". Napredak kao ključni razlog zašto ne smijemo uzimati bogatima i davati siromašnima. Objašnjeno je kako je napredak društva nešto iz čega je nemoguće biti izuzet, biti ne uključen. Ako je svaki član društva obavezan sudjelovati u nekom skupu aktivnosti, je li uopće prigodno taj skup aktivnosti nazvati "napredak". Prikladnije bi takav skup aktivnosti bilo nazvati "dužnost" jer ta riječ više odražava nužnost i neizbježnost tih aktivnosti. Ili "dužnost opstanka" u punom nazivu, jer samo "dužnost" može implicirati da su te aktivnosti nametnute od strane vanjskog aktera. (Ovdje je bitno primijetiti da se "napredak" i "opstanak" ne odnosi na pojedinca nego na cijelo čovječanstvo.)
Otuda proizlazi usporedba sa brodolomcima na splavi.
Ali gledajući činjenično stanje stvari, ljudska rasa je davno prešlo granicu brige za opstanak.
Što je prosječnom čovjeku potrebno za život? Novac? Zasigurno ne.
Čovjekove prvenstvene potrebe su: hrana, piće, toplina, izolacija, higijenski uvjeti, kontakt s drugim čovjekom, itd.
U Americi postoji duplo više praznih domova nego beskućnika. U svijetu se proizvodi i svakodnevno baca više hrane nego što je potrebno da se nahrane svi koji gladuju. Nove tehnologije u građevinarstvu omogućuju izgradnju funkcionalnih stambenih objekata u vremenu od nekoliko sati.
Što nam daje očit uvid u to da smo, kao čovječanstvo (!), daleko iza sebe ostavili egzistencijalni stres pred-industrijskog doba.
Ljudi su zamijenili izvornu borbu za očuvanje vlastitog života borbom za očuvanje trenda koji ih je izvukao iz borbe za očuvanje života.
Ali zašto se to saznanje ne očituje na razini države, gradova i pojedinačnih slučajeva?
U Zvjezdanim stazama često se unutar svemirskog broda spominju tehnološki sustavi broda koji zajedničkim imenom sačinjavaju "life support". Kolika razina zaposlenosti (na puno radno vrijeme) je potrebna da bi funkcionirao "life support" svemirskog broda zvanog Zemlja? Specificirat ću da "life support" smatram uzdržavanjem života po mjerilima deklaracije o ljudskim pravima, koja u biti odražavaju ljudske potrebe navedene nekoliko redaka ranije.
Čak i ako se složimo da čovječanstvo, uz pomoć svih tehnoloških dostignuća kojima već sad barata, može obavljati "life-support" uz nisku razinu zaposlenosti (npr. 20%). I dalje se postavlja pitanje zašto bi jedan čovjek radio, ako četvorica pokraj njega ne rade ništa? Ovo je povratak na "free rider problem".
U pozadini ovog "problema" je generalno razmišljanje da svaki čovjek ima urođenu težnju da ne radi ništa. Taj stav očituje se u uvjerenju da, ako ne postoji nešto što će čovjeka prisiliti na rad, taj čovjek će propasti na svim poljima svog postojanja. Čovjek koji dijeli ovakav stav može razmišljati o utopijskom svijetu u kojem nitko ne treba ništa raditi i vrlo brzo se nervozan prenuti iz takvog maštanja kao da se radi o najgoroj noćnoj mori. Noćna mora u tom slučaju uzrokovana je zamišljenim vizijama debelih ljudi koji 20 sati dnevno leže, jedu, seru i razmnožavaju se... atrofiranih mozgova i mišića.
U svakom slučaju, takva percepcija čovjeka je u velikoj mjeri protivna svim psihološkim analizama zdravih ljudskih individua. Saznanja o čovjeku kao biću, kao životinji koja luta ovim planetom su takva da će čovjek uvijek pokušati unaprijediti svoju okolinu. Uvijek pomoći drugome ako i sâm nije u izravnoj opasnosti, a često i tada. To je nešto što je ugrađeno u nas. Koliko oslanjajući se na znanost, koliko na vlastitu intuiciju, nužno je doći do shvaćanja da su ljudi u suštini dobri.
Koliko god ovakve rečenice zvučale ljigavo i kao da nemaju jasno određen smisao, u suštini je jedan subjektivni osjećaj taj koji diktira u kojoj mjeri će osoba biti zaokupljena "free rider" problemom. Taj subjektivni osjećaj u različitim kontekstima se zamjenjuje pojmovima pojedinčeve percepcije društva/svijeta, percepcije samog sebe i vlastite svijesti, osjećaj povezanosti između sebe i ostalih (empatija, zrcalni neuroni).
Strah od kolektivnog padanja u letargiju i umrtvljenost podsjeća na odraslog čovjeka kojem je cijelo djetinjstvo bila uskraćivana određena slastica. U njemu se stvorio podsvjesni strah od te iste slastice uz rezoniranje: "U slučaju kad bi mi ta slastica postala dostupna u neograničenim količinama, postoji opasnosti da bi ju ja neograničeno jeo. A to svakako ne bi bilo dobro za mene.".
Jednako tako čovjek kojem je u djetinjstvu igra, odmaranje i zgubidanstvo bilo uskraćivano ili predstavljano kao bezvrijedno, s vremenom stvori stav prema tim radnjama kao prema opasnoj slastici. Takav čovjek si ne može vizualizirati da nakon prihvaćanja određenog (dugog) perioda odmaranja i totalnog sveobuhvatnog nerada, on bi se ustao i s guštom rekao: "Idemo delati". Pritom je dužina perioda nerada prouzrokovana i služi isključivo u svrhu rehabilitacije od pogrešnog uvjetovanja u dotadašnjem tijeku života.
Sve ovo može se doimati prihvatljivo, ali mnogi će reći: "Uvijek će postojati poslovi koje nitko neće htjeti raditi."
To je vjerojatno istina. Međutim, nitko nije rekao da bi ljudi koji rade takve poslove trebalo tretirati identično kao i ostale. Glavna postavka je: svaki čovjek ima pravo na "life support", štogod to značilo u vremenu i okruženju u kojem se nalazimo. Za sve iznad "life support"-a, osoba treba pokušati steći profit na slobodnom tržištu upravljanom zakonima ponude i potražnje. Za poslovima koje nitko neće raditi je visoka potražnja, s tima i veća zarada.
